Job 7
1 Militia est vita hominis super terram: et sicut dies mercenarii, dies eius.
Nije li èovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadnièarski?
2 Sicut servus desiderat umbram, et sicut mercenarius præstolatur finem operis sui:
Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadnièar èeka da svrši,
3 Sic et ego habui menses vacuos, et noctes laboriosas enumeravi mihi.
Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noæi muène odreðene mi.
4 Si dormiero, dicam: Quando consurgam? et rursum expectabo vesperam, et replebor doloribus usque ad tenebras.
Kad legnem, govorim: kad æu ustati? i kad æe proæi noæ? i sitim se prevræuæi se do svanuæa.
5 Induta est caro mea putredine et sordibus pulveris, cutis mea aruit, et contracta est.
Tijelo je moje obuèeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i rašèinja se.
6 Dies mei velocius transierunt quam a texente tela succiditur, et consumpti sunt absque ulla spe.
Dani moji brži biše od èunka, i proðoše bez nadanja.
7 Memento quia ventus est vita mea, et non revertetur oculus meus ut videat bona.
Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neæe više vidjeti dobra,
8 Nec aspiciet me visus hominis: oculi tui in me, et non subsistam.
Niti æe me vidjeti oko koje me je viðalo; i tvoje oèi kad pogledaju na me, mene neæe biti.
9 Sicut consumitur nubes, et pertransit: sic qui descenderit ad inferos, non ascendet. (Sheol h7585)
Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siðe u grob, neæe izaæi, (Sheol h7585)
10 Nec revertetur ultra in domum suam, neque cognoscet eum amplius locus eius.
Neæe se više vratiti kuæi svojoj, niti æe ga više poznati mjesto njegovo.
11 Quapropter et ego non parcam ori meo, loquar in tribulatione spiritus mei: confabulabor cum amaritudine animæ meæ.
Zato ja neæu braniti ustima svojim, govoriæu u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.
12 Numquid mare ego sum, aut cetus, quia circumdedisti me carcere?
Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?
13 Si dixero: Consolabitur me lectulus meus, et relevabor loquens mecum in strato meo:
Kad reèem: potješiæe me odar moj, postelja æe mi moja oblakšati tužnjavu,
14 Terrebis me per somnia, et per visiones horrore concuties.
Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,
15 Quam ob rem elegit suspendium anima mea, et mortem ossa mea.
Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.
16 Desperavi, nequaquam ultra iam vivam: parce mihi, nihil enim sunt dies mei.
Dodijalo mi je; neæu dovijeka živjeti; proði me se; jer su dani moji taština.
17 Quid est homo, quia magnificas eum? aut quid apponis erga eum cor tuum?
Šta je èovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?
18 Visitas eum diluculo, et subito probas illum:
Da ga pohodiš svako jutro, i svaki èas kušaš ga?
19 Usquequo non parcis mihi, nec dimittis me ut glutiam salivam meam?
Kad æeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?
20 Peccavi, quid faciam tibi o custos hominum? quare posuisti me contrarium tibi, et factus sum mihimetipsi gravis?
Zgriješio sam; šta æu ti èiniti, o èuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?
21 Cur non tollis peccatum meum, et quare non aufers iniquitatem meam? ecce, nunc in pulvere dormiam: et si mane me quæsieris, non subsistam.
Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer æu sad leæi u prah, i kad me potražiš, mene neæe biti.
