< Job 37 >

1 Super hoc expavit cor meum, et emotum est de loco suo.
I od toga drkæe srce moje, i otskaèe sa svojega mjesta.
2 Audite auditionem in terrore vocis eius, et sonum de ore illius procedentem.
Slušajte dobro gromovni glas njegov i govor što izlazi iz usta njegovijeh.
3 Subter omnes cælos ipse considerat, et lumen illius super terminos terræ.
Pod sva nebesa pušta ga, i svjetlost svoju do krajeva zemaljskih.
4 Post eum rugiet sonitus, tonabit voce magnitudinis suæ, et non investigabitur, cum audita fuerit vox eius.
Za njom rièe grom, grmi glasom velièanstva svojega, niti što odgaða kad se èuje glas njegov.
5 Tonabit Deus in voce sua mirabiliter, qui facit magna et inscrutabilia.
Divno Bog grmi glasom svojim, èini stvari velike, da ih ne možemo razumjeti.
6 Qui præcipit nivi ut descendat in terram, et hiemis pluviis, et imbri fortitudinis suæ.
Govori snijegu: padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome.
7 Qui in manu omnium hominum signat, ut noverint singuli opera sua.
Zapeèaæava ruku svakom èovjeku, da pozna sve poslenike svoje.
8 Ingredietur bestia latibulum, et in antro suo morabitur.
Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži.
9 Ab interioribus egredietur tempestas, et ab Arcturo frigus.
S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima.
10 Flante Deo concrescit gelu, et rursum latissimæ funduntur aquæ.
Od dihanja Božijega postaje led, i široke vode stiskuju se.
11 Frumentum desiderat nubes, et nubes spargunt lumen suum.
I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošæu svojom.
12 Quæ lustrant per circuitum, quocumque eas voluntas gubernantis duxerit, ad omne quod præceperit illis super faciem orbis terrarum:
I on se obræe i tamo i amo po volji njegovoj da èini sve što mu zapovjedi po vasiljenoj.
13 Sive in una tribu, sive in terra sua, sive in quocumque loco misericordiæ suæ eas iusserit inveniri.
Èini da se naðe ili za kar ili za zemlju ili za dobroèinstvo.
14 Ausculta hæc Iob: sta, et considera mirabilia Dei.
Èuj to, Jove, stani i gledaj èudesa Božija.
15 Numquid scis quando præceperit Deus pluviis, ut ostenderent lucem nubium eius?
Znaš li kako ih Bog ureðuje i kako sija svjetlošæu iz oblaka svojega?
16 Numquid nosti semitas nubium magnas, et perfectas scientias?
Znaš li kako vise oblaci? Znaš li èudesa onoga koji je savršen u svakom znanju?
17 Nonne vestimenta tua calida sunt, cum perflata fuerit terra Austro?
Kako ti se haljine ugriju kad umiri zemlju od juga?
18 Tu forsitan cum eo fabricatus es cælos, qui solidissimi quasi ære fusi sunt.
Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo?
19 Ostende nobis quid dicamus illi: nos quippe involvimur tenebris.
Nauèi nas šta æemo mu reæi; ne možemo od tame govoriti po redu.
20 Quis narrabit ei quæ loquor? etiam si locutus fuerit homo, devorabitur.
Hoæe li mu ko pripovjediti što bih ja govorio? Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt.
21 At nunc non vident lucem: subito aer cogetur in nubes, et ventus transiens fugabit eas.
Ali sada ne mogu ljudi gledati u svjetlost kad sjaje na nebu, pošto vjetar proðe i oèisti ga;
22 Ab Aquilone aurum venit, et ad Deum formidolosa laudatio.
Sa sjevera dolazi kao zlato; ali je u Bogu strašnija slava.
23 Digne eum invenire non possumus: magnus fortitudine, et iudicio, et iustitia et enarrari non potest.
Svemoguæ je, ne možemo ga stignuti; velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muèi.
24 Ideo timebunt eum viri, et non audebunt contemplari omnes, qui sibi videntur esse sapientes.
Zato ga se boje ljudi: ne može ga vidjeti nikakav mudarac.

< Job 37 >