Job 30
1 Nunc autem derident me iuniores tempore, quorum non dignabar patres ponere cum canibus gregis mei:
A sada smiju mi se mlaði od mene, kojima otaca ne bih bio htio metnuti sa psima stada svojega.
2 Quorum virtus manuum mihi erat pro nihilo, et vita ipsa putabantur indigni.
A na što bi mi i bila sila ruku njihovijeh? u njima bješe propala starost.
3 Egestate et fame steriles, qui rodebant in solitudine, squallentes calamitate, et miseria.
Od siromaštva i gladi samoæovahu bježeæi na suha, mraèna, pusta i opustošena mjesta;
4 Et mandebant herbas, et arborum cortices, et radix iuniperorum erat cibus eorum.
Koji brahu lobodu po èestama, i smrekovo korijenje bješe im hrana.
5 Qui de convallibus ista rapientes, cum singula reperissent, ad ea cum clamore currebant.
Izmeðu ljudi bijahu izgonjeni i vikaše se za njima kao za lupežem.
6 In desertis habitabant torrentium, et in cavernis terræ, vel super glaream.
Življahu po strašnijem uvalama, po jamama u zemlji i u kamenu.
7 Qui inter huiuscemodi lætabantur, et esse sub sentibus delicias computabant.
Po grmovima rikahu, pod trnjem se skupljahu.
8 Filii stultorum et ignobilium, et in terra penitus non parentes.
Bijahu ljudi nikakvi i bez imena, manje vrijedni nego zemlja.
9 Nunc in eorum canticum versus sum, et factus sum eis in proverbium.
I njima sam sada pjesma, i postah im prièa.
10 Abominantur me, et longe fugiunt a me, et faciem meam conspuere non verentur.
Gade se na me, idu daleko od mene i ne ustežu se pljuvati mi u lice.
11 Pharetram enim suam aperuit, et afflixit me, et frenum posuit in os meum.
Jer je Bog odapeo moju tetivu i muke mi zadao te zbaciše uzdu preda mnom.
12 Ad dexteram orientis calamitates meæ illico surrexerunt: pedes meos subverterunt, et oppresserunt quasi fluctibus semitis suis.
S desne strane ustaju momci, potkidaju mi noge, i nasipaju put k meni da me upropaste.
13 Dissipaverunt itinera mea, insidiati sunt mihi, et prævaluerunt, et non fuit qui ferret auxilium.
Raskopaše moju stazu, umnožiše mi muke, ne treba niko da im pomaže.
14 Quasi rupto muro, et aperta ianua, irruerunt super me, et ad meas miserias devoluti sunt.
Kao širokim prolomom naviru, i navaljuju preko razvalina.
15 Redactus sum in nihilum: abstulisti quasi ventus desiderium meum: et velut nubes pertransiit salus mea.
Strahote navališe na me, i kao vjetar tjeraju dušu moju, i kao oblak proðe sreæa moja.
16 Nunc autem in memetipso marcescit anima mea, et possident me dies afflictionis.
I sada se duša moja ražljeva u meni, stigoše me dani muèni.
17 Nocte os meum perforatur doloribus: et qui me comedunt, non dormiunt.
Noæu probada mi kosti u meni, i žile moje ne odmaraju se.
18 In multitudine eorum consumitur vestimentum meum, et quasi capito tunicæ succinxerunt me.
Od teške sile promijenilo se odijelo moje, i kao ogrlica u košulje moje steže me.
19 Comparatus sum luto, et assimilatus sum favillæ et cineri.
Bacio me je u blato, te sam kao prah i pepeo.
20 Clamo ad te, et non exaudis me: sto, et non respicis me.
Vièem k tebi, a ti me ne slušaš; stojim pred tobom, a ti ne gledaš na me.
21 Mutatus es mihi in crudelem, et in duritia manus tuæ adversaris mihi.
Pretvorio si mi se u ljuta neprijatelja; silom ruke svoje suprotiš mi se.
22 Elevasti me, et quasi super ventum ponens elisisti me valide.
Podižeš me u vjetar, posaðuješ me na nj, i rastapaš u meni sve dobro.
23 Scio quia morti trades me, ubi constituta est domus omni viventi.
Jer znam da æeš me odvesti na smrt i u dom odreðeni svjema živima.
24 Verumtamen non ad consumptionem eorum emittis manum tuam: et si corruerint, ipse salvabis.
Ali neæe pružiti ruke svoje u grob; kad ih stane potirati, oni neæe vikati.
25 Flebam quondam super eo, qui afflictus erat, et compatiebatur anima mea pauperi.
Nijesam li plakao radi onoga koji bijaše u zlu? nije li duša moja žalosna bivala radi ubogoga?
26 Expectabam bona, et venerunt mihi mala: præstolabar lucem, et eruperunt tenebræ.
Kad se dobru nadah, doðe mi zlo; i kad se nadah svjetlosti, doðe mrak.
27 Interiora mea efferbuerunt absque ulla requie, prævenerunt me dies afflictionis.
Utroba je moja uzavrela, i ne može da se umiri, zadesiše me dani muèni.
28 Mœrens incedebam, sine furore, consurgens, in turba clamabam.
Hodim crn, ne od sunca, ustajem i vièem u zboru.
29 Frater fui draconum, et socius struthionum.
Brat postah zmajevima i drug sovama.
30 Cutis mea denigrata est super me, et ossa mea aruerunt præ caumate.
Pocrnjela je koža na meni i kosti moje posahnuše od žege.
31 Versa est in luctum cithara mea, et organum meum in vocem flentium.
Gusle se moje pretvoriše u zapijevku, i svirala moja u plaè.
