Job 3
1 Post hæc aperuit Iob os suum, et maledixit diei suo,
Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
2 et locutus est.
poče svoju besjedu i reče:
3 Pereat dies in qua natus sum, et nox in qua dictum est: Conceptus est homo.
“O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
4 Dies ille vertatur in tenebras, non requirat eum Deus desuper, et non illustretur lumine.
U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
5 Obscurent eum tenebræ et umbra mortis, occupet eum caligo, et involvatur amaritudine.
Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
6 Noctem illam tenebrosus turbo possideat, non computetur in diebus anni, nec numeretur in mensibus:
O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
7 Sit nox illa solitaria, nec laude digna:
A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
8 Maledicant ei qui maledicunt diei, qui parati sunt suscitare Leviathan:
Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
9 Obtenebrentur stellæ caligine eius: expectet lucem et non videat, nec ortum surgentis auroræ:
Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
10 Quia non conclusit ostia ventris, qui portavit me, nec abstulit mala ab oculis meis.
Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
11 Quare non in vulva mortuus sum, egressus ex utero non statim perii?
Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
12 Quare exceptus genibus? cur lactatus uberibus?
Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
13 Nunc enim dormiens silerem, et somno meo requiescerem:
U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
14 Cum regibus et consulibus terræ, qui ædificant sibi solitudines:
s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
15 Aut cum principibus, qui possident aurum, et replent domos suas argento:
ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
16 Aut sicut abortivum absconditum non subsisterem, vel qui concepti non viderunt lucem.
Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
17 Ibi impii cessaverunt a tumultu, et ibi requieverunt fessi robore.
Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
18 Et quondam vincti pariter sine molestia, non audierunt vocem exactoris.
Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
19 Parvus et magnus ibi sunt, et servus liber a domino suo.
Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
20 Quare misero data est lux, et vita his, qui in amaritudine animæ sunt?
Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
21 qui expectant mortem, et non venit, quasi effodientes thesaurum:
koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
22 Gaudentque vehementer cum invenerint sepulchrum.
Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
23 Viro cuius abscondita est via, et circumdedit eum Deus tenebris?
Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
24 Antequam comedam suspiro: et tamquam inundantes aquæ, sic rugitus meus:
Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
25 Quia timor, quem timebam, evenit mihi: et quod verebar accidit.
Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
26 Nonne dissimulavi? nonne silui? nonne quievi? et venit super me indignatio.
Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka.”
