Job 29

1 Addidit quoque Iob, assumens parabolam suam, et dixit:

Job nastavi svoju besjedu i reče:

2 Quis mihi tribuat, ut sim iuxta menses pristinos secundum dies, quibus Deus custodiebat me?

“O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,

3 Quando splendebat lucerna eius super caput meum, et ad lumen eius ambulabam in tenebris?

kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,

4 Sicut fui in diebus adolescentiæ meæ, quando secreto Deus erat in tabernaculo meo?

kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,

5 Quando erat Omnipotens mecum: et in circuitu meo pueri mei?

kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci,

6 Quando lavabam pedes meos butyro, et petra fundebat mihi rivos olei?

kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!

7 Quando procedebam ad portam civitatis, et in platea parabant cathedram mihi?

Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg,

8 Videbant me iuvenes, et abscondebantur: et senes assurgentes stabant.

vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali.

9 Principes cessabant loqui, et digitum superponebant ori suo.

Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.

10 Vocem suam cohibebant duces, et lingua eorum gutturi suo adhærebat.

Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.

11 Auris audiens beatificabat me, et oculus videns testimonium reddebat mihi.

Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.

12 Eo quod liberassem pauperem vociferantem, et pupillum, cui non esset adiutor.

Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.

13 Benedictio perituri super me veniebat, et cor viduæ consolatus sum.

Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.

14 Iustitia indutus sum: et vestivi me, sicut vestimento et diademate, iudicio meo.

Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.

15 Oculus fui cæco, et pes claudo.

Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,

16 Pater eram pauperum: et causam quam nesciebam, diligentissime investigabam.

otac ubogima, zastupnik strancima.

17 Conterebam molas iniqui, et de dentibus illius auferebam prædam.

Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.

18 Dicebamque: In nidulo meo moriar, et sicut palma multiplicabo dies.

Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'

19 Radix mea aperta est secus aquas, et ros morabitur in messione mea.

Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.

20 Gloria mea semper innovabitur, et arcus meus in manu mea instaurabitur.

Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.'

21 Qui me audiebant, expectabant sententiam, et intenti tacebant ad consilium meum.

Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju.

22 Verbis meis addere nihil audebant, et super illos stillabat eloquium meum.

Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima.

23 Expectabant me sicut pluviam, et os suum aperiebant quasi ad imbrem serotinum.

Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim.

24 Siquando ridebam ad eos, non credebant, et lux vultus mei non cadebat in terram.

Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.

25 Si voluissem ire ad eos, sedebam primus: cumque sederem quasi rex, circumstante exercitu, eram tamen mœrentium consolator.

Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.