Psalmorum 137

1 Psalmus David, Jeremiæ. [Super flumina Babylonis illic sedimus et flevimus, cum recordaremur Sion.

Na vodama Vavilonskim sjeðasmo i plakasmo opominjuæi se Siona.

2 In salicibus in medio ejus suspendimus organa nostra:

O vrbama sred njega vješasmo harfe svoje.

3 quia illic interrogaverunt nos, qui captivos duxerunt nos, verba cantionum; et qui abduxerunt nos: Hymnum cantate nobis de canticis Sion.

Ondje iskahu koji nas zarobiše da pjevamo, i koji nas oboriše da se veselimo: “pjevajte nam pjesmu Sionsku.”

4 Quomodo cantabimus canticum Domini in terra aliena?

Kako æemo pjevati pjesmu Gospodnju u zemlji tuðoj?

5 Si oblitus fuero tui, Jerusalem, oblivioni detur dextera mea.

Ako zaboravim tebe, Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja.

6 Adhæreat lingua mea faucibus meis, si non meminero tui; si non proposuero Jerusalem in principio lætitiæ meæ.

Neka prione jezik moj za usta moja, ako tebe ne uspamtim, ako ne uzdržim Jerusalima svrh veselja svojega.

7 Memor esto, Domine, filiorum Edom, in die Jerusalem: qui dicunt: Exinanite, exinanite usque ad fundamentum in ea.

Napomeni, Gospode, sinovima Edomovijem dan Jerusalimski, kad govoriše: raskopajte, raskopajte ga do temelja.

8 Filia Babylonis misera! beatus qui retribuet tibi retributionem tuam quam retribuisti nobis.

Kæeri Vavilonska, krvnico, blago onome ko ti plati za djelo koje si nama uèinila!

9 Beatus qui tenebit, et allidet parvulos tuos ad petram.]

Blago onome koji uzme i razbije djecu tvoju o kamen.