Job 3
1 Post hæc aperuit Job os suum, et maledixit diei suo,
Potom otvori usta svoja Jov i stade kleti dan svoj.
2 et locutus est:
I progovoriv Jov reèe:
3 [Pereat dies in qua natus sum, et nox in qua dictum est: Conceptus est homo.
Ne bilo dana u koji se rodih, i noæi u kojoj rekoše: rodi se djetiæ!
4 Dies ille vertatur in tenebras: non requirat eum Deus desuper, et non illustretur lumine.
Bio taj dan tama, ne gledao ga Bog ozgo, i ne osvjetljavala ga svjetlost!
5 Obscurent eum tenebræ et umbra mortis; occupet eum caligo, et involvatur amaritudine.
Mrak ga zaprznio i sjen smrtni, oblak ga obastirao, bio strašan kao najgori dani!
6 Noctem illam tenebrosus turbo possideat; non computetur in diebus anni, nec numeretur in mensibus.
Noæ onu osvojila tama, ne radovala se meðu danima godišnjim, ne brojila se u mjesece!
7 Sit nox illa solitaria, nec laude digna.
Gle, noæ ona bila pusta, pjevanja ne bilo u njoj!
8 Maledicant ei qui maledicunt diei, qui parati sunt suscitare Leviathan.
Kleli je koji kunu dane, koji su gotovi probuditi krokodila!
9 Obtenebrentur stellæ caligine ejus; expectet lucem, et non videat, nec ortum surgentis auroræ.
Potamnjele zvijezde u sumraèje njezino, èekala vidjelo i ne doèekala ga, i ne vidjela zori trepavica;
10 Quia non conclusit ostia ventris qui portavit me, nec abstulit mala ab oculis meis.
Što mi nije zatvorila vrata od utrobe i nije sakrila muku od mojih oèiju.
11 Quare non in vulva mortuus sum? egressus ex utero non statim perii?
Zašto ne umrijeh u utrobi? ne izdahnuh izlazeæi iz utrobe?
12 Quare exceptus genibus? cur lactatus uberibus?
Zašto me prihvatiše koljena? zašto sise, da sem?
13 Nunc enim dormiens silerem, et somno meo requiescerem
Jer bih sada ležao i poèivao; spavao bih, i bio bih miran,
14 cum regibus et consulibus terræ, qui ædificant sibi solitudines;
S carevima i savjetnicima zemaljskim, koji zidaše sebi pustoline,
15 aut cum principibus qui possident aurum, et replent domos suas argento;
Ili s knezovima, koji imaše zlata, i kuæe svoje puniše srebra.
16 aut sicut abortivum absconditum non subsisterem, vel qui concepti non viderunt lucem.
Ili zašto ne bih kao nedonošèe sakriveno, kao dijete koje ne ugleda vidjela?
17 Ibi impii cessaverunt a tumultu, et ibi requieverunt fessi robore.
Ondje bezbožnici prestaju dosaðivati, i ondje poèivaju iznemogli,
18 Et quondam vincti pariter sine molestia, non audierunt vocem exactoris.
I sužnji se odmaraju i ne èuju glasa nastojnikova.
19 Parvus et magnus ibi sunt, et servus liber a domino suo.
Mali i veliki ondje je, i rob slobodan od svoga gospodara.
20 Quare misero data est lux, et vita his qui in amaritudine animæ sunt:
Zašto se daje vidjelo nevoljniku i život onima koji su tužna srca,
21 qui expectant mortem, et non venit, quasi effodientes thesaurum;
Koji èekaju smrt a nje nema, i traže je veæma nego zakopano blago,
22 gaudentque vehementer cum invenerint sepulchrum?
Koji igraju od radosti i vesele se kad naðu grob?
23 viro cujus abscondita est via et circumdedit eum Deus tenebris?
Èovjeku, kojemu je put sakriven i kojega je Bog zatvorio otsvuda?
24 Antequam comedam, suspiro; et tamquam inundantes aquæ, sic rugitus meus:
Jer prije jela mojega dolazi uzdah moj, i kao voda razljeva se jauk moj.
25 quia timor quem timebam evenit mihi, et quod verebar accidit.
Jer èega se bojah doðe na mene, i èega se strašah zadesi me.
26 Nonne dissimulavi? nonne silui? nonne quievi? et venit super me indignatio.]
Ne poèivah niti imah mira niti se odmarah, i opet doðe strahota.
