< Salmi 102 >

1 Preghiera dell’afflitto quand’è abbattuto e spande il suo lamento dinanzi all’Eterno. Deh ascolta la mia preghiera, o Eterno, e venga fino a te il mio grido!
Ko e Lotu ʻae mamahi ʻi hono lōmekina, pea ne lilingi ʻene mamahi ʻi he ʻao ʻo Sihova. ‌ʻE Sihova, fanongo ki heʻeku lotu, pea tuku ke aʻu atu ʻeku tangi kiate koe.
2 Non mi nasconder la tua faccia nel dì della mia distretta; inclina a me il tuo orecchio; nel giorno che io grido, affrettati a rispondermi.
‌ʻOua naʻa ke fufū ho fofonga ʻiate au ʻi he ʻaho ʻoku ou mamahi ai; fakatokangaʻi ho fofonga kiate au: ʻi he ʻaho ʻoku ou ui ai ke vave hoʻo talia au.
3 Poiché i miei giorni svaniscono come fumo, e le mie ossa si consumano come un tizzone.
He kuo fakaʻosi hoku ngaahi ʻaho ʻo hangē ko e kohu, pea kuo vela hoku ngaahi hui ʻo hangē ko e veʻe tofunanga.
4 Colpito è il mio cuore come l’erba, e si è seccato; perché ho dimenticato perfino di mangiare il mio pane.
Kuo taaʻi hoku loto, pea kuo mae ʻo hangē ko e mohuku; ko ia kuo ngalo ai ʻiate au ke kai ʻeku mā.
5 A cagion della voce dei miei gemiti, le mie ossa s’attaccano alla mia carne.
Koeʻuhi ko e leʻo ʻo ʻeku toʻe, ko ia ʻoku piki ai hoku ngaahi hui ki hoku kili.
6 Son simile al pellicano del deserto, son come il gufo de’ luoghi desolati.
‌ʻOku ou tatau mo e pelikani ʻoe toafa: ʻoku ou hangē ko e lulu ʻoe potu lala.
7 Io veglio, e sono come il passero solitario sul tetto.
‌ʻOku ou leʻo, pea u tatau mo e kihiʻi manupuna ʻoku tokotaha pē ʻi he tuʻahivi ʻoe fale.
8 I miei nemici m’oltraggiano ogni giorno; quelli che son furibondi contro di me si servon del mio nome per imprecare.
‌ʻOku manuki kiate au ʻa hoku ngaahi fili ʻi he ʻaho kotoa pē; pea ko kinautolu ʻoku mata lili kiate au kuo nau fuakava ke angatuʻu kiate au.
9 Poiché io mangio cenere come fosse pane, e mescolo con lagrime la mia bevanda,
He kuo u kai ʻae efuefu ʻo hangē ko e mā, mo huʻi ʻaki hoku inu ʻae loʻimata,
10 a cagione della tua indignazione e del tuo cruccio; poiché m’hai levato in alto e gettato via.
Koeʻuhi ko ho tuputāmaki mo ho houhau: he kuo ke hiki hake au, pea lī au ki lalo.
11 I miei giorni son come l’ombra che s’allunga, e io son disseccato come l’erba.
‌ʻOku tatau hoku ngaahi ʻaho mo e ʻata ʻoku mole atu; pea kuo u mae ʻo hangē ko e mohuku.
12 Ma tu, o Eterno, dimori in perpetuo, e la tua memoria dura per ogni età.
Ka ko koe, ʻE Sihova, te ke tolonga ʻo taʻengata; mo hoʻo fakaʻilonga ki he ngaahi toʻutangata kotoa pē.
13 Tu ti leverai ed avrai compassione di Sion, poiché è tempo d’averne pietà; il tempo fissato è giunto.
Te ke tuʻu hake, mo ke ʻaloʻofa ki Saione: he ko e ʻaho ke tokoni ia, ʻio, ko e ʻaho kuo tuʻutuʻuni kuo hoko mai.
14 Perché i tuoi servitori hanno affezione alle sue pietre, ed hanno pietà della sua polvere.
He ʻoku fiemālie ʻa hoʻo kau tamaioʻeiki ʻi hono ngaahi maka, pea ʻoku nau ʻofa ki hono efu ʻoʻona.
15 Allora le nazioni temeranno il nome dell’Eterno, e tutti i re della terra la tua gloria,
Ko ia ʻe manavahē ai ʻae hiteni ki he huafa ʻo Sihova, pea ko e ngaahi tuʻi kotoa pē ʻo māmani ki ho nāunau.
16 quando l’Eterno avrà riedificata Sion, sarà apparso nella sua gloria,
‌ʻOka toe langa hake ʻe Sihova ʻa Saione, ʻe fakahā ia ʻi hono nāunau.
17 avrà avuto riguardo alla preghiera dei desolati, e non avrà sprezzato la loro supplicazione.
Te ne tokanga ki he lotu ʻae masiva, pea ʻe ʻikai manukiʻi ʻenau hū.
18 Questo sarà scritto per l’età a venire, e il popolo che sarà creato loderà l’Eterno,
‌ʻE tohi eni maʻae toʻutangata ʻe haʻu: pea ko e kakai ʻe fakatupu te nau fakamālō kia Sihova.
19 perch’egli avrà guardato dall’alto del suo santuario; dal cielo l’Eterno avrà mirato la terra
He kuo ʻafio hifo ia mei he māʻolunga ʻo hono faletapu; naʻe ʻafio ʻa Sihova mei he langi ki māmani;
20 per udire i gemiti de’ prigionieri, per liberare i condannati a morte,
Ke ne fanongo ki he toʻe ʻoe pōpula; ke vete ʻakinautolu kuo tuʻutuʻuni ke mate;
21 affinché pubblichino il nome dell’Eterno in Sion e la sua lode in Gerusalemme,
Ke fakahā ʻae huafa ʻo Sihova ʻi Saione, mo ʻene fakamālō ʻi Selūsalema;
22 quando i popoli e i regni si raduneranno insieme per servire l’Eterno.
‌ʻOka fakataha ʻae kakai, pea mo e ngaahi puleʻanga, ke tauhi ʻa Sihova.
23 Egli ha abbattuto le mie forze durante il mio cammino; ha accorciato i miei giorni.
Naʻa ne fakavaivaiʻi hoku mālohi ʻi he hala; naʻa ne fakanounou hoku ngaahi ʻaho.
24 Io ho detto: Dio mio, non mi portar via nel mezzo dei miei giorni; i tuoi anni durano per ogni età.
Naʻaku pehē, ʻE hoku ʻOtua, ʻoua naʻa ʻave au ʻi he lotolotonga ʻo hoku ngaahi ʻaho: ko ho ngaahi taʻu ʻoku tolonga ki he toʻutangata kotoa pē.
25 Tu fondasti ab antico la terra, e i cieli son l’opera delle tue mani.
Naʻa ke ʻai ʻi he kamataʻanga ʻae tuʻunga ʻo māmani; pea koe ngaahi langi koe ngaue ia ʻa ho nima.
26 Essi periranno, ma tu rimani; tutti quanti si logoreranno come un vestito; tu li muterai come una veste e saranno mutati.
‌ʻE ʻauha ia, ka ʻe pehē ai pe ʻa koe, ʻio, ʻe fakaʻaʻau kotoa pē ia ke motuʻa ʻo hangē ko e kofu; pea hangē ko e pulupulu te ke fatufatu ia, pea ʻe fakakehe ia:
27 Ma tu sei sempre lo stesso, e gli anni tuoi non avranno mai fine.
Ka ʻe pehē ai pe ʻa koe, pea ʻe ʻikai hano ngataʻanga ʻo ho ngaahi taʻu.
28 I figliuoli de’ tuoi servitori avranno una dimora, e la loro progenie sarà stabilita nel tuo cospetto.
‌ʻE tolonga ʻae fānau ʻa hoʻo kau tamaioʻeiki, pea ʻe fokotuʻumaʻu honau hako ʻi ho ʻao.

< Salmi 102 >