< Numeri 22 >

1 Poi i figliuoli d’Israele partirono e si accamparono nelle pianure di Moab, oltre il Giordano di Gerico.
Pea naʻe hiki atu ʻae fānau ʻa ʻIsileli, ʻo nofo ʻi he toafa ʻo Moape ʻi he potu mai ʻo Sioatani[ʻo ofi ]ki Seliko.
2 Or Balak, figliuolo di Tsippor, vide tutto quello che Israele avea fatto agli Amorei;
Pea naʻe ʻilo ʻe Pelaki ko e foha ʻo Sipoa ʻae meʻa kotoa pē kuo fai ʻe ʻIsileli ki he kau ʻAmoli.
3 e Moab ebbe grande paura di questo popolo, ch’era così numeroso; Moab fu preso d’angoscia a cagione de’ figliuoli d’Israele.
Pea naʻe manavahē lahi ʻa Moape ki he kakai, koeʻuhi naʻa nau tokolahi: pea naʻe mamahi lahi ʻa Moape koeʻuhi ko e fānau ʻa ʻIsileli.
4 Onde Moab disse agli anziani di Madian: “Ora questa moltitudine divorerà tutto ciò ch’è dintorno a noi, come il bue divora l’erba dei campi”. Or Balak, figliuolo di Tsippor era, in quel tempo, re di Moab.
Pea naʻe pehē ʻe Moape ki he kau mātuʻa ʻo Mitiane, “Ko eni, ʻe ʻemo hake ʻe he kakai ni ʻaia kotoa pē ʻoku takatakai ʻakitautolu, ʻo hangē ʻoku ʻemo hake ʻe he pulu ʻae mohuku ʻoe ngoue.” Pea ko Pelaki ko e foha ʻo Sipoa ko e tuʻi ia ʻoe kau Moape ʻi he kuonga ko ia.
5 Egli mandò ambasciatori a Balaam, figliuolo di Beor, a Pethor che sta sul fiume, nel paese de’ figliuoli del suo popolo per chiamarlo e dirgli: “Ecco un popolo è uscito d’Egitto; esso ricopre la faccia della terra, e si è stabilito dirimpetto a me;
Ko ia naʻa ne fekau ai kia Pelami ko e foha ʻo Peoli ki Pitoli, ʻaia ʻoku ofi ki he vaitafe ʻoe fonua ʻoe fānau ʻa hono kakai, ke ui ia, ʻo pehē, “Vakai, kuo haʻu ha kakai mei ʻIsipite: vakai, ʻoku nau ʻufiʻufi ʻae funga fonua, pea ʻoku nau nofo ofi kiate au:
6 or dunque vieni, te ne prego, e maledicimi questo popolo; poiché è troppo potente per me; forse così riusciremo a sconfiggerlo, e potrò cacciarlo dal paese; poiché so che chi tu benedici è benedetto, e chi tu maledici è maledetto”.
Pea ko eni, ʻoku ou kole kiate koe, ke ke haʻu ʻo fakamalaʻiaʻi maʻaku ʻae kakai ni, he ʻoku nau mālohi fau kiate au: pea te u vetekina nai, mo teʻia ʻakinautolu, pea te u kapusia ʻakinautolu ʻi he fonua ni: he ʻoku ou pehē, ʻoku monūʻia ia ʻoku ke fakamonūʻiaʻi, pea ʻoku malaʻia ia ʻoku ke fakamalaʻiaʻi.”
7 Gli anziani di Moab e gli anziani di Madian partirono portando in mano la mercede dell’indovino; e, arrivati da Balaam, gli riferirono le parole di Balak.
Pea ko e kau mātuʻa ʻo Moape mo e kau mātuʻa ʻo Mitiane naʻa nau ʻave ʻi honau nima ʻae totongi ʻo ʻene tukitala; pea naʻa nau haʻu kia Pelami, ʻo fakahā kiate ia ʻae lea ʻa Pelaki.
8 E Balaam disse loro: “Alloggiate qui stanotte; e vi darò la risposta secondo che mi dirà l’Eterno”. E i principi di Moab stettero da Balaam.
Pea naʻa ne pehē kiate kinautolu, “Mou nofo ʻi heni ʻi he poōni, pea te u toe ʻomi ʻae lea kiate kimoutolu, ʻo hangē ko e folofola ʻa Sihova kiate au:” pea naʻe nofo mo Pelami ʻae houʻeiki ʻo Moape.
9 Or Dio venne a Balaam e gli disse: “Chi sono questi uomini che stanno da te?”
Pea naʻe hāʻele mai ʻae ʻOtua kia Pelami, mo ne pehē, “Ko e hā ʻae kau tangata ni ʻoku ʻiate koe?”
10 E Balaam rispose a Dio: “Balak, figliuolo di Tsippor, re di Moab, mi ha mandato a dire:
Pea naʻe pehē ʻe Pelami ki he ʻOtua, “Ko Pelaki ko e foha ʻo Sipoa, ko e tuʻi ʻo Moape, kuo ne fekau mai kiate au, ʻo pehē,
11 Ecco, il popolo ch’è uscito d’Egitto ricopre la faccia della terra; or vieni a maledirmelo; forse riuscirò così a batterlo e potrò cacciarlo”.
‘Vakai kuo haʻu ha kakai mei ʻIsipite, ʻoku nau ʻufiʻufi ʻae funga fonua: ko ia ke ke haʻu ʻo fakamalaʻiaʻi maʻaku ʻakinautolu; pea te u mālohi ʻapē ʻiate kinautolu, pea kapusi atu ʻakinautolu.’”
12 E Dio disse a Balaam: “Tu non andrai con loro, non maledirai quel popolo, perché egli è benedetto”.
Pea naʻe pehē ʻe he ʻOtua kia Pelami, “ʻOua ʻaupito te ke ʻalu mo kinautolu; ʻe ʻikai te ke fakamalaʻiaʻi ʻae kakai: he ʻoku nau monūʻia.”
13 Balaam si levò, la mattina, e disse ai principi di Balak: “Andatevene al vostro paese, perché l’Eterno m’ha rifiutato il permesso di andare con voi”.
Pea naʻe tuʻu hake ʻa Pelami ʻi he pongipongi, pea naʻa ne pehē ki he houʻeiki meia Pelaki, “Mou ō ki homou fonua: he kuo taʻofi au ʻe Sihova ke ʻoua naʻa tau ō mo kimoutolu.”
14 E i principi di Moab si levarono, tornarono da Balak e dissero: “Balaam ha rifiutato di venir con noi”.
Pea naʻe tuʻu hake ʻae houʻeiki ʻo Moape, ʻonau ō kia Pelaki, ʻo pehē, “ʻOku pehē ʻe Pelami, ʻe ʻikai te ne haʻu mo kimautolu.”
15 Allora Balak mandò di nuovo de’ principi, in maggior numero e più ragguardevoli che que’ di prima.
Pea naʻe toe fekau ʻe Pelaki ʻae houʻeiki kehe naʻe ongoongolelei mo tokolahi hake ʻiate kinautolu.
16 I quali vennero da Balaam e gli dissero: “Così dice Balak, figliuolo di Tsippor: Deh, nulla ti trattenga dal venire da me;
Pea naʻa nau haʻu kia Pelami, ʻo pehē kiate ia, “ʻOku pehē ʻe Pelaki ko e foha ʻo Sipoa, ‘ʻOku ou kole atu kiate koe, ʻoua naʻa toe ʻai ha meʻa ke taʻofi hoʻo haʻu kiate au:
17 poiché io ti ricolmerò di onori farò tutto ciò che mi dirai; vieni dunque, te ne prego, e maledicimi questo popolo”.
He te u hiki hake ko e ke ke ongoongolelei lahi, pea te u fai ʻo hangē ko hoʻo lea mai kiate au: ko ia ke ke haʻu, ʻoku ou kole kiate koe, ʻo fakamalaʻiaʻi maʻaku ʻae kakai ni.’”
18 Ma Balaam rispose e disse ai servi di Balak: “Quand’anche Balak mi desse la sua casa piena d’argento e d’oro, non potrei trasgredire l’ordine dell’Eterno, del mio Dio, per fare cosa piccola o grande che fosse.
Pea naʻe lea ʻa Pelami ki he kau talafekau ʻa Pelaki, “Kapau ʻe foaki ʻe Pelaki kiate au ʻa hono fale ʻoku pito ʻi he siliva mo e koula, ʻe ʻikai teu faʻa fakakeheʻi ʻae folofola ʻa Sihova ko hoku ʻOtua, ke fai ʻo lahi hake pe siʻi hifo.
19 Nondimeno, trattenetevi qui, anche voi, stanotte, ond’io sappia ciò che l’Eterno mi dirà ancora”.
Pea ko eni, ʻoku ou kole atu kiate kimoutolu, mou nofo foki ʻi heni ʻi he poōni, koeʻuhi ke u ʻilo pe ko e hā ʻe toe folofola mai ʻe Sihova kiate au.”
20 E Dio venne la notte a Balaam e gli disse: “Se quegli uomini son venuti a chiamarti, lèvati e va’ con loro; soltanto, farai ciò che io ti dirò”.
Pea naʻe hāʻele mai ʻae ʻOtua ʻi he pō kia Pelami, ʻo ne pehē kiate ia, “Kapau ʻe haʻu ʻae kau tangata ke ui koe, tuʻu hake, ʻo ʻalu mo kinautolu; ka ko e lea te u lea ʻaki kiate koe, ko ia pe te ke fai.”
21 Balaam quindi si levò la mattina, sellò la sua asina, e se ne andò coi principi di Moab.
Pea naʻe tuʻu hake ʻa Pelami ʻi he pongipongi, pe naʻa ne ʻai ʻae hekaʻanga ki heʻene ʻasi, pea ʻalu mo e houʻeiki ʻo Moape.
22 Ma l’ira di Dio s’accese perché egli se n’era andato; e l’angelo dell’Eterno si pose sulla strada per fargli ostacolo. Or egli cavalcava la sua asina e avea seco due servitori.
Pea naʻe tupu ʻae houhau ʻoe ʻOtua koeʻuhi ko ʻene ʻalu: pea naʻe tuʻu ʻi he hala ʻae ʻāngelo ʻa Sihova ko e tali tau kiate ia. Pea naʻe heka ia ʻi heʻene ʻasi, pea mo ʻene ongo tamaioʻeiki mo ia.
23 L’asina, vedendo l’angelo dell’Eterno che stava sulla strada con la sua spada sguainata in mano, uscì di via e cominciava ad andare per i campi. Balaam percosse l’asina per rimetterla sulla strada.
Pea naʻe mamata ʻae ʻasi ki he ʻāngelo ʻa Sihova naʻe tuʻu ʻi he hala, pea mo ʻene heletā naʻe ʻi hono nima: pea naʻe afe atu ʻae ʻasi mei he hala, ʻo ʻalu ki he ngoue: pea naʻe taaʻi ʻe Pelami ʻae ʻasi, ke fakafoki ia ki he hala.
24 Allora l’angelo dell’Eterno si fermò in un sentiero incavato che passava tra le vigne e aveva un muro di qua e un muro di là.
Ka naʻe tuʻu ʻae ʻāngelo ʻa Sihova, ʻi he hala ʻoe ngoue vaine, pea naʻe ai ʻae ʻā maka ʻi he potu toʻomataʻu, mo e potu toʻohema.
25 L’asina vide l’angelo dell’Eterno; si serrò al muro e strinse il piede di Balaam al muro; e Balaam la percosse di nuovo.
Pea ʻi he mamata ʻae ʻasi ki he ʻāngelo ʻa Sihova, naʻe ʻoho ia ki he ʻā maka, pea naʻe mamulu ʻae vaʻe ʻo Pelami ʻi he ʻā maka: pea naʻa ne toe taaʻi ia.
26 L’angelo dell’Eterno passò di nuovo oltre, e si fermò in un luogo stretto dove non c’era modo di volgersi né a destra né a sinistra.
Pea naʻe ʻalu ʻae ʻāngelo ʻa Sihova, pea naʻe tuʻu ia ʻi he potu ʻapiʻapi, pea naʻe ʻikai ʻi ai ha hala ke afe ki he nima toʻomataʻu ki he toʻohema.
27 L’asina vide l’angelo dell’Eterno e si sdraiò sotto Balaam; l’ira di Balaam s’accese, ed egli percosse l’asina con un bastone.
Pea ʻi he mamata ʻae ʻasi ki he ʻāngelo ʻa Sihova, naʻe tō ia ki lalo mo Pelami: pea naʻe tupu ai ʻae ʻita ʻa Pelami, ʻo ne taaʻi ʻae ʻasi ʻaki ʻae tokotoko.
28 Allora l’Eterno aprì la bocca all’asina, che disse a Balaam: “Che t’ho io fatto che tu mi percuoti già per la terza volta?”
Pea naʻe toʻo ʻe Sihova ʻae ngutu ʻoe ʻasi, pea ne pehē ʻe ia kia Pelami, “Ko e hā kuo u fai kiate koe, kuo ke taaʻi ai au ʻo liunga tolu?”
29 E Balaam rispose all’asina: “Perché ti sei fatta beffe di me. Ah se avessi una spada in mano! t’ammazzerei sull’attimo”.
Pea pehē ʻe Pelami ki he ʻasi, “Koeʻuhi kuo ke manukiʻi au: ʻamusiaange ʻeau kuo ʻi hoku nima ha heletā, he ka ne ai te u tāmateʻi koe.”
30 L’asina disse a Balaam: “Non son io la tua asina che hai sempre cavalcata fino a quest’oggi? Sono io solita farti così?” Ed egli rispose: “No”.
Pea naʻe pehē ʻe he ʻasi kia Pelami, “ʻIkai ko hoʻo ʻasi au kuo ke heka ki ai talu hoʻo maʻu au ʻo aʻu ki he ʻaho ni? He kuo u faʻa fai pehē ni kiate koe?” Pea ne pehē ʻe ia, “Naʻe ʻikai.”
31 Allora l’Eterno aprì gli occhi a Balaam, ed egli vide l’angelo dell’Eterno che stava sulla strada, con la sua spada sguainata. Balaam s’inchinò e si prostrò con la faccia in terra.
Pea naʻe toki fakaʻā ʻe Sihova ʻae mata ʻo Pelami, pea naʻe mamata ia ki he ʻāngelo ʻa Sihova ʻoku tuʻu ʻi he hala, mo ʻene heletā kuo toʻo ʻi hono nima: pea naʻe punou ʻe ia hono ʻulu, pea foʻohifo ki hono mata.
32 L’angelo dell’Eterno gli disse: “Perché hai percosso la tua asina già tre volte? Ecco, io sono uscito per farti ostacolo, perché la via che batti è contraria al voler mio;
Pea naʻe pehē ʻe he ʻāngelo kiate ia, “Ko e hā kuo ke taaʻi ai ʻa hoʻo ʻasi ni ʻo liunga tolu? Vakai ne u ʻalu atu ʻo taʻofi koe, koeʻuhi ʻoku kovi ho hala ʻi hoku ʻao:
33 e l’asina m’ha visto ed è uscita di strada davanti a me queste tre volte; se non fosse uscita di strada davanti a me, certo io avrei già ucciso te e lasciato in vita lei”.
Pea naʻe mamata ʻae ʻasi kiate au, pea ne afe meiate au ʻo liunga tolu: ka ne ʻikai afe ia meiate au ko e moʻoni kuo u tāmateʻi foki koe, kae tuku ia ke moʻui.”
34 Allora Balaam disse all’angelo dell’Eterno: “Io ho peccato, perché non sapevo che tu ti fossi posto contro di me sulla strada; e ora, se questo ti dispiace, io me ne ritornerò”.
Pea naʻe pehē ʻe Pelami ki he ʻāngelo ʻa Sihova, “Kuo u angahala au; he naʻe ʻikai te u ʻilo naʻa ke tuʻu kiate au ʻi he hala: pea ko eni, kapau ʻoku kovi kiate koe, te u toe foki au.”
35 E l’angelo dell’Eterno disse a Balaam: “Va’ pure con quegli uomini; ma dirai soltanto quello che io ti dirò”. E Balaam se ne andò coi principi di Balak.
Pea naʻe pehē ʻe he ʻāngelo ʻa Sihova kia Pelami, “ʻAlu mo e kau tangata: ka ko e lea pe te u lea ʻaki kiate koe, ko ia pe te ke lea ʻaki.” Pea naʻe ʻalu ʻa Pelami mo e houʻeiki meia Pelaki.
36 Quando Balak udì che Balaam arrivava, gli andò incontro a Jr-Moab che è sul confine segnato dall’Arnon, alla frontiera estrema.
Pea naʻe fanongo ʻa Pelaki kuo haʻu ʻa Pelami, pea naʻe ʻalu atu ia ʻo fakafetaulaki mo ia ki ha kolo ʻi Moape, ʻaia ʻoku ʻi he matafonua ʻo ʻAlanoni, ʻi hono ngataʻanga mamaʻo atu.
37 E Balak disse a Balaam: “Non t’ho io mandato con insistenza a chiamare? perché non sei venuto da me? non son io proprio i grado di farti onore?”
Pea naʻe pehē ʻe Pelaki kia Pelami, “ʻIkai naʻaku fekau mālohi kiate koe ʻo ui koe? Ka ko e hā naʻe ʻikai te ke haʻu ai kiate au? ʻIkai ʻoku ou mafai ke u hiki hake koe ke ke ongoongolelei?”
38 E Balaam rispose a Balak: “Ecco, son venuto da te; ma posso io adesso dire qualsiasi cosa? la parola che Dio mi metterà in bocca, quella dirò”.
Pea pehē ʻe Pelami kia Pelaki, “Vakai, kuo u haʻu kiate koe: pea ʻoku ai ha mālohi siʻi ʻiate au ke u lea ki ha meʻa? Ka ko e folofola ʻe tuku mai ʻe he ʻOtua ki hoku ngutu, ko ia pe te u lea ʻaki.”
39 Balaam andò con Balak, e giunsero a Kiriath-Hutsoth.
Pea naʻe ʻalu ʻa Pelami mo Pelaki, pea naʻa na hoko ki Kesa-Husoti.
40 E Balak sacrificò buoi e pecore e mandò parte delle carni a Balaam e ai principi ch’eran con lui.
Pea naʻe feilaulau ʻaki ʻe Pelaki ʻae fanga pulu mo e sipi, ʻo ne tali kia Pelami, mo e houʻeiki naʻe ʻiate ia.
41 La mattina Balak prese Balaam e lo fece salire a Bamoth Baal, donde Balaam vide l’estremità del campo d’Israele.
Pea naʻe hoko ʻo pehē, ʻi he pongipongi hake, naʻe ʻave ʻe Pelaki ʻa Pelami, ʻo ʻomi ia ki he ngaahi potu māʻolunga ʻo Peali, koeʻuhi ke ne mamata mei ai ki he ngataʻanga ʻoe kakai ʻi tuaʻā.

< Numeri 22 >