< Giobbe 39 >

1 Sai tu quando le capre selvagge delle rocce figliano? Hai tu osservato quando le cerve partoriscono?
“ʻOku ke ʻilo ʻae feituʻulaʻā ʻoku fanauʻi ai ʻae fanga kosi kaivao ʻoe maka? Pe ʻoku ke faʻa fakaʻilonga ʻoka fanauʻi ʻae fanga hainiti?
2 Conti tu i mesi della lor pregnanza e sai tu il momento in cui debbono sgravarsi?
‌ʻOku ke faʻa lau ki he kakato ʻo honau ngaahi māhina? Pe ʻoku ke ʻilo ʻae feituʻulaʻā ʻoku nau fāʻele ai?
3 S’accosciano, fanno i lor piccini, e son tosto liberate dalle loro doglie;
‌ʻOku nau fakamapelu ʻakinautolu, ʻoku nau fāʻeleʻi honau ʻuhiki, ʻoku nau lī kituʻa ʻenau ngaahi mamahi.
4 i lor piccini si fanno forti, crescono all’aperto, se ne vanno, e non tornan più alle madri.
‌ʻOku matamatalelei honau ʻuhiki, ʻoku nau tupu hake ʻi he toafa; ʻoku nau ʻalu atu, pea ʻikai toe haʻu kiate kinautolu.
5 Chi manda libero l’onàgro, e chi scioglie i legami all’asino salvatico,
“Ko hai kuo ne fekau atu tauʻatāina ʻae ʻasi kaivao? Pe ko hai kuo ne vete ʻae ngaahi haʻi ʻoe ʻasi kaivao?
6 al quale ho dato per dimora il deserto, e la terra salata per abitazione?
‌ʻAia kuo u tuʻutuʻuni ʻae toafa ko hono fale ʻoʻona, mo e fonua lala ko hono ngaahi nofoʻanga.
7 Egli si beffa del frastuono della città, e non ode grida di padrone.
‌ʻOku manuki ia ki he tokolahi ʻoe kolo, pea ʻoku ʻikai te ne tokanga ki he kalanga ʻoe tauhi.
8 Batte le montagne della sua pastura, e va in traccia d’ogni filo di verde.
Ko hono kaiʻanga ko e ngaahi moʻunga ʻataʻatā, pea ʻoku ne kumi ʻae meʻa mata kotoa pē.
9 Il bufalo vorrà egli servirti o passar la notte presso alla tua mangiatoia?
“ʻE fie tauhi kiate koe ʻae liimi, pe nofo ofi ki hoʻo ʻaiʻangakai?
10 Legherai tu il bufalo con una corda perché faccia il solco? erpicherà egli le valli dietro a te?
‌ʻOku ke faʻa nonoʻo ʻae liimi ʻaki hono noʻotaki ʻi he keli? Pe te ne muimui ʻiate koe ke fakatoka lelei ʻae ngaahi luo?
11 Ti fiderai di lui perché la sua forza è grande? Lascerai a lui il tuo lavoro?
Te ke falala ki ai koeʻuhi ʻoku lahi ʻa hono mālohi? Pe te ke tuku hoʻo ngāue kiate ia?
12 Conterai su lui perché ti porti a casa la raccolta e ti ammonti il grano sull’aia?
Te ke tui kiate ia, te ne fetuku ki ʻapi hoʻo ngaahi fua, ʻo tānaki ia ki ho feleoko?
13 Lo struzzo batte allegramente l’ali; ma le penne e le piume di lui son esse pietose?
“Ko e kapakau ʻoe ʻositalesi ke kapakapa: ka ʻoku puna hake ʻae sitoaka mo e falekoni.
14 No, poich’egli abbandona sulla terra le proprie uova e le lascia scaldar sopra la sabbia.
Vakai, ʻoku ne fakato hono ngaahi fua ʻi he kelekele, ʻo ne fakamafana ia ʻi he efu,
15 Egli dimentica che un piede le potrà schiacciare, e che le bestie dei campi le potran calpestare.
Pea ngalo ʻiate ia ʻe laiki nai ia ʻe he vaʻe, pe maumauʻi ia ʻe he manu kaivao.
16 Tratta duramente i suoi piccini, quasi non fosser suoi; la sua fatica sarà vana, ma ciò non lo turba,
Kuo fakafefeka ʻene anga ki hono fānganga ʻo hangē ʻoku ʻikai ʻaʻana ʻakinautolu: ʻoku taʻeʻaonga ʻene ngāue taʻemanavahē;
17 ché Iddio l’ha privato di sapienza, e non gli ha impartito intelligenza.
Koeʻuhi kuo fakamasivaʻi ia ʻe he ʻOtua ʻi he poto, pea naʻe ʻikai te ne tuku kiate ia ʻae faʻa ʻilo.
18 Ma quando si leva e piglia lo slancio, si beffa del cavallo e di chi lo cavalca.
Ko e feituʻulaʻā ko ia te ne tuʻu hake ki ʻolunga, ʻoku ne manukiʻi ʻae hoosi mo ia ʻoku heka ai.
19 Sei tu che dài al cavallo il coraggio? che gli vesti il collo d’una fremente criniera?
“Naʻa ke tuku ʻe koe ʻae mālohi ki he hoosi? Naʻa ke fakakofuʻaki hono kia ʻae mana?
20 Sei tu che lo fai saltar come la locusta? Il fiero suo nitrito incute spavento.
‌ʻOku ke faʻa fakamanavahēʻi ia ʻo hangē ko e heʻe? Ko e mānava lahi ʻo hono ihu ʻoku fakailifia.
21 Raspa la terra nella valle ed esulta della sua forza; si slancia incontro alle armi.
‌ʻOku kenukenu ia ʻi he vahaʻa moʻunga, pea fiefia ʻi he mālohi: ʻoku ʻalu atu ia ke fakafetaulaki ki he kau tangata ʻoku toʻo mahafutau.
22 Della paura si ride, non trema, non indietreggia davanti alla spada.
‌ʻOku ne manuki ki he manavahē, pea ʻoku ʻikai ilifia ia; pe foki kimui mei he heletā.
23 Gli risuona addosso il turcasso, la folgorante lancia e il dardo.
‌ʻOku ngatata ʻae tangakaho kiate ia, ʻae tao ngingila pea mo e fakaū.
24 Con fremente furia divora la terra. Non sta più fermo quando suona la tromba.
‌ʻOku ne folohifo ʻae kelekele ʻi he feinga mo e lili: pea ʻoku ʻikai te ne tui ko e leʻo ia ʻoe meʻa lea.
25 Com’ode lo squillo, dice: Aha! e fiuta da lontano la battaglia, la voce tonante dei capi, e il grido di guerra.
‌ʻOku pehē ʻe ia ʻi he lotolotonga ʻoe ngaahi meʻa lea, ‘He, he;’ pea nanamu ki he tau ʻi he kei mamaʻo, ko e mana ʻoe kau taki tau, mo ʻenau mavava.
26 E’ l’intelligenza tua che allo sparviere fa spiccare il volo e spiegar l’ali verso mezzogiorno?
“ʻOku puna ʻae falekoni ʻi hoʻo poto, ʻo mafao atu hono kapakau ki he feituʻu tonga?
27 E’ forse al tuo comando che l’aquila si leva in alto e fa il suo nido nei luoghi elevati?
‌ʻOku puna hake ʻae ʻikale ko hoʻo fekau, ʻo ne ngaohi hono pununga ʻi ʻolunga?
28 Abita nelle rocce e vi pernotta; sta sulla punta delle rupi, sulle vette scoscese;
‌ʻOku nofo ia ʻo tatali ʻi he maka, ʻi he maka hangatāmaki, mo e potu mālohi.
29 di là spia la preda, e i suoi occhi miran lontano.
‌ʻOku kumi mei ai ʻene meʻakai, pea ʻoku sio hono mata mei he mamaʻo.
30 I suoi piccini s’abbeveran di sangue, e dove son de’ corpi morti, ivi ella si trova”.
‌ʻOku mimisi hake foki ʻe hono ʻuhiki ʻae toto: pea ko e potu ko ia ʻoku ʻi ai ʻae mate, ʻoku ʻi ai ia.”

< Giobbe 39 >