< Giobbe 30 >

1 E ora servo di zimbello a dei più giovani di me, i cui padri non mi sarei degnato di mettere fra i cani del mio gregge!
“Ka ko eni, ʻoku manukiʻi au ʻekinautolu ʻoku mui ʻiate au, ka ko ʻenau ngaahi tamai ʻanautolu ne u fehiʻa ke lau fakataha mo e fanga kulī ʻo ʻeku ngaahi fanga manu.
2 E a che m’avrebbe servito la forza delle lor mani? Gente incapace a raggiungere l’età matura,
‌ʻIo, ʻe ʻaonga fēfē kiate au ʻae mālohi ʻa honau nima, ka kuo ʻauha ʻenau motuʻa lelei?
3 smunta dalla miseria e dalla fame, ridotta a brucare il deserto, la terra da tempo nuda e desolata,
Ko e meʻa ʻi he masiva mo e honge naʻa nau ʻi he fakapoʻuli ʻo hangē ko e pō; ʻo feholaki ki he toafa kuo masiva mo siʻaki.
4 strappando erba salsa presso ai cespugli, ed avendo per pane radici di ginestra.
Naʻa nau tuʻusi ʻae ngaahi ʻakau kona, pea keli aka ke nau kai.
5 Sono scacciati di mezzo agli uomini, grida lor dietro la gente come dietro al ladro,
Naʻe kapusi ʻakinautolu mei he kakai, (pea naʻa nau kalanga ki ai ʻo hangē ki ha kaihaʻa; )
6 abitano in burroni orrendi, nelle caverne della terra e fra le rocce;
Ke nau nofo ʻi he ngaahi lilifa ʻoe luo, ʻi he ngaahi ʻana ʻoe fonua, mo e ngaahi maka.
7 ragliano fra i cespugli, si sdraiano alla rinfusa sotto i rovi;
Naʻa nau tangi mei he ngaahi ʻakau, pea nau fakataha ʻi lalo ʻi he ngaahi ʻakau talatala.
8 gente da nulla, razza senza nome, cacciata via dal paese a bastonate.
Ko e fānau ʻae kau vale, ko e hako ʻoe kakai meʻa vale; naʻe kapusi ʻakinautolu mei he fonua.
9 E ora io sono il tema delle loro canzoni, il soggetto dei loro discorsi.
“Ka ko eni, kuo u hoko au ko ʻenau hivehivaʻanga, ʻio, ko ʻenau lea manukiʻanga au.
10 Mi aborrono, mi fuggono, non si trattengono dallo sputarmi in faccia.
‌ʻOku nau fakaliliʻa kiate au, pea nau hola mamaʻo ʻiate au, pea ʻikai te nau manavahē ke ʻaʻanu ki hoku mata.
11 Non han più ritegno, m’umiliano, rompono ogni freno in mia presenza.
Ko e meʻa ʻi heʻene vete ʻeku afo, ʻo tautea au, ko ia kuo nau tukuange ai foki ʻae noʻo ʻi hoku ʻao.
12 Questa genia si leva alla mia destra, m’incalzano, e si appianano le vie contro di me per distruggermi.
‌ʻOku tutuʻu ʻae kau talavou ʻi hoku toʻomataʻu; ʻoku nau tekeʻi hoku vaʻe, pea ʻoku nau fokotuʻu hake ʻo angatuʻu kiate au ʻae ngaahi hala ʻo honau fakaʻauha.
13 Hanno sovvertito il mio cammino, lavorano alla mia ruina, essi che nessuno vorrebbe soccorrere!
‌ʻOku nau maumauʻi hoku hala, ʻoku nau fiefia ʻi heʻeku mamahi, ʻoku ʻikai hanau tokoni.
14 S’avanzano come per un’ampia breccia, si precipitano innanzi in mezzo alle ruine.
Naʻa nau feʻohofi mai ʻo hangē ʻi ha potu fālahi: pea ʻi he maumau naʻa nau filifilihi ʻakinautolu kiate au.
15 Terrori mi si rovesciano addosso; l’onor mio è portato via come dal vento, è passata come una nube la mia felicità.
Kuo tō kiate au ʻae ngaahi ilifia: ʻoku nau tuli hoku laumālie ʻo hangē ko e matangi: pea ʻoku mole atu ʻeku lelei ʻo hangē ko e ʻao.
16 E ora l’anima mia si strugge in me, m’hanno còlto i giorni dell’afflizione.
“Pea ko eni, kuo lilingi hoku laumālie ʻiate au; kuo puke au ʻe he ngaahi ʻaho ʻoe mamahi.
17 La notte mi trafigge, mi stacca l’ossa, e i dolori che mi rodono non hanno posa.
‌ʻOku mahuhuhuhu ʻa hoku ngaahi hui ʻi he poʻuli: pea ʻoku ʻikai ke mālōlō siʻi hoku ngaahi uoua.
18 Per la gran violenza del mio male la mia veste si sforma, mi si serra addosso come la tunica.
Kuo fetongi hoku kofu ʻe he mālohi lahi: ʻoku ne nonoʻo takatakai au ʻo hangē ko e kia ʻo hoku kofutuʻa.
19 Iddio m’ha gettato nel fango, e rassomiglio alla polvere e alla cenere.
Kuo ne lī au ki he pelepela, pea kuo u tatau mo e efu mo e efuefu.
20 Io grido a te, e tu non mi rispondi; ti sto dinanzi, e tu mi stai a considerare!
‌ʻOku ou tangi kiate koe, ka ʻoku ʻikai te ke ongoʻi au: ʻoku ou tuʻu hake, ka ʻoku ʻikai te ke tokangaʻi au.
21 Ti sei mutato in nemico crudele verso di me; mi perseguiti con la potenza della tua mano.
Kuo ke liliu ʻo taʻeʻofa kiate au: ʻoku ke tuʻu kiate au ʻaki ho nima mālohi.
22 Mi levi per aria, mi fai portar via dal vento, e mi annienti nella tempesta.
‌ʻOku ke ʻohake au ki he matangi mo ke fakaheka au ki ai, pea ʻoku ke veteki ʻeku meʻa.
23 Giacché, lo so, tu mi meni alla morte, alla casa di convegno di tutti i viventi.
He ʻoku ou ʻilo pau te ke ʻomi au ki he mate, pea ki he fale kuo tuʻutuʻuni ki he kakai moʻui kotoa pē.
24 Ma chi sta per perire non protende la mano? e nell’angoscia sua non grida al soccorso?
“Ka ʻe ʻikai te ne mafao atu hono nima ki he faʻitoka, neongo ʻoku nau tangi ʻi heʻene fakaʻauha.
25 Non piangevo io forse per chi era nell’avversità? l’anima mia non era ella angustiata per il povero?
‌ʻIkai naʻaku tēngihia ia ʻaia naʻe mamahi? ʻIkai naʻe mamahi hoku laumālie koeʻuhi ko e masiva?
26 Speravo il bene, ed è venuto il male; aspettavo la luce, ed è venuta l’oscurità!
‌ʻI heʻeku ʻamanaki ki he lelei, naʻe hoko mai ʻae kovi: pea ʻi heʻeku tatali ki he maama, ne hoko mai ʻae fakapoʻuli.
27 Le mie viscere bollono e non hanno requie, son venuti per me giorni d’afflizione.
Naʻe lili hoku fatu, ʻo ʻikai toka: naʻe taʻofi au ʻe he ngaahi ʻaho ʻoe mamahi.
28 Me ne vo tutto annerito, ma non dal sole; mi levo in mezzo alla raunanza, e grido aiuto;
Naʻaku ʻalu mamahi pe ʻi he taʻeulo ʻae laʻā; ne u tuʻu hake ʻo tangi ʻi he fakataha.
29 son diventato fratello degli sciacalli, compagno degli struzzi.
Ko e tokoua au ʻoe fanga talākoni, mo e kaumeʻa ʻoe fanga lulu.
30 La mia pelle è nera, e cade a pezzi; le mie ossa son calcinate dall’arsura.
Kuo ʻuliʻuli hoku kili ʻiate au, pea kuo velehia hoku ngaahi hui ʻi he ʻafu.
31 La mia cetra non dà più che accenti di lutto, e la mia zampogna voce di pianto.
Kuo liliu ʻeku haʻape ko e tangi, pea ko ʻeku meʻa ifi ko e leʻo ʻokinautolu ʻoku tangi.

< Giobbe 30 >