< Giobbe 19 >

1 Allora Giobbe rispose e disse:
Pea naʻe toki tali ʻe Siope, ʻo ne pehē,
2 “Fino a quando affliggerete l’anima mia e mi tormenterete coi vostri discorsi?
‌ʻE fēfē hono fuoloa mo hoʻomou fakafiuʻi hoku laumālie, mo lailaiki ʻaki au ʻae ngaahi lea.
3 Son già dieci volte che m’insultate, e non vi vergognate di malmenarmi.
Ko hono liunga hongofulu eni mo hoʻomou manukiʻi au: pea ʻoku ʻikai te mou mā ʻi hoʻomou fai ʻo hangē ko e kau muli kiate au.
4 Dato pure ch’io abbia errato, il mio errore concerne me solo.
Pea kapau moʻoni kuo u hē, ʻoku ʻiate au pe ʻeku hē.
5 Ma se proprio volete insuperbire contro di me e rimproverarmi la vergogna in cui mi trovo,
Pea kapau moʻoni te mou fai fielahi kiate au, pea talatalaakiʻi au ʻaki hoku manukiaʻanga:
6 allora sappiatelo: chi m’ha fatto torto e m’ha avvolto nelle sue reti è Dio.
Mou ʻilo eni, kuo fulihi au ʻe he ʻOtua, pea ne kāpui au ʻaki hono kupenga.
7 Ecco, io grido: “Violenza!” e nessuno risponde; imploro aiuto, ma non c’è giustizia!
“Vakai, ʻoku ou tangi koeʻuhi ko e fakamālohi, ka ʻoku ʻikai ongoʻi au: ʻoku ou tangi kalanga ka ʻoku ʻikai ha fakamaau.
8 Dio m’ha sbarrato la via e non posso passare, ha coperto di tenebre il mio cammino.
Kuo ne feleʻi hoku hala ke ʻoua naʻaku ʻalu, pea kuo ne ʻai ʻae fakapoʻuli ʻi hoku ngaahi hala.
9 M’ha spogliato della mia gloria, m’ha tolto dal capo la corona.
Kuo ne fakamasivaʻi au ʻi hoku nāunau, pea kuo ne toʻo ʻae tatā mei hoku ʻulu.
10 M’ha demolito a brano a brano, e io me ne vo! ha sradicata come un albero la mia speranza.
Kuo ne fakaʻauhaʻi au mei he potu kotoa pē, pea kuo u mole: pea kuo ne taʻaki ʻeku ʻamanaki ʻo hangē ha ʻakau.
11 Ha acceso l’ira sua contro di me, e m’ha considerato come suo nemico.
Kuo ne tutu foki ʻa hono houhau kiate au, pea ʻoku ne lauʻi au ko e taha ʻo hono ngaahi fili.
12 Le sue schiere son venute tutte insieme, si sono spianata la via fino a me, han posto il campo intorno alla mia tenda.
‌ʻOku fakataha ʻene ngaahi kautau, ʻonau keli takatakai ʻiate au, pea nofo fakatakamilo ʻi hoku fale.
13 Egli ha allontanato da me i miei fratelli, i miei conoscenti si son del tutto alienati da me.
“Kuo ne fakamamaʻo atu hoku kāinga ʻiate au, pea ko ʻeku ngaahi kaumeʻa ʻoku mahuʻi ʻaupito meiate au.
14 M’hanno abbandonato i miei parenti, gl’intimi miei m’hanno dimenticato.
Kuo mahuʻi hoku ngaahi kāinga ʻiate au, pea kuo fakangalongaloʻi au ʻe hoku ngaahi kāinga feʻofoʻofani.
15 I miei domestici e le mie serve mi trattan da straniero; agli occhi loro io sono un estraneo.
Ko kinautolu ʻoku nofo ʻi hoku fale, mo ʻeku kau kaunanga, ʻoku nau lau au ko e muli, ko e taha kehe au ʻi honau ʻao.
16 Chiamo il mio servo, e non risponde, devo supplicarlo con la mia bocca.
Naʻaku ui ki heʻeku tamaioʻeiki, ka naʻe ʻikai te ne tali; ne u fakakolekole ʻaki hoku ngutu ki ai.
17 Il mio fiato ripugna alla mia moglie, faccio pietà a chi nacque dal seno di mia madre.
Kuo fakalielia ʻa ʻeku mānava ki hoku uaifi, neongo ʻa ʻeku fakakolekole koeʻuhi ko e fānau ʻa hoku sino ʻoʻoku.
18 Perfino i bimbi mi sprezzano; se cerco d’alzarmi mi scherniscono.
‌ʻIo, naʻe manukiʻi au ʻe he fānau iiki, ʻoku ou tuʻu hake pea nau lauʻikoviʻi au.
19 Tutti gli amici più stretti m’hanno in orrore, e quelli che amavo mi si son vòlti contro.
Kuo fehiʻa kiate au ʻa hoku ngaahi kāinga feʻofoʻofani kotoa pē, pea ko kinautolu ne u ʻofa ki ai kuo liliu ʻo angatuʻu kiate au.
20 Le mie ossa stanno attaccate alla mia pelle, alla mia carne, non m’è rimasto che la pelle de’ denti.
‌ʻOku piki hoku ngaahi hui ki hoku kili ʻo hangē ko hoku kakano, pea kuo u hao mo e kili ʻo hoku kau nifo.
21 Pietà, pietà di me, voi, miei amici! ché la man di Dio m’ha colpito.
“ʻOfa mai kiate au, ʻofa mai kiate au, ʻakimoutolu ko hoku kāinga; he kuo ala kiate au ʻae nima ʻoe ʻOtua.
22 Perché perseguitarmi come fa Dio? Perché non siete mai sazi della mia carne?
Ko e hā ʻoku mou fakatanga ai au ʻo hangē ko e ʻOtua, pea mou taʻefiu ʻi hoku kakano?
23 Oh se le mie parole fossero scritte! se fossero consegnate in un libro!
“Taumaiā kuo tohi ʻa ʻeku ngaahi lea! Taumaiā kuo tohi ia ʻi ha tohi!
24 se con lo scalpello di ferro e col piombo fossero incise nella roccia per sempre!…
Koeʻuhi ke tohi tongi ia ʻaki ʻae peni ukamea mo e pulu, ʻi he maka ke taʻengata!
25 Ma io so che il mio Vindice vive, e che alla fine si leverà sulla polvere.
He ʻoku ou ʻilo ʻoku moʻui ʻa hoku Huhuʻi, pea ʻe tuʻu ia ʻi māmani ʻi he ʻaho fakamui.
26 E quando, dopo la mia pelle, sarà distrutto questo corpo, senza la mia carne, vedrò Iddio.
Pea ka ʻosi hoku kili pea maumau hoku sino, ka te u mamata ʻi hoku kakano ki he ʻOtua:
27 Io lo vedrò a me favorevole; lo contempleranno gli occhi miei, non quelli d’un altro… il cuore, dalla brama, mi si strugge in seno!
‌ʻAia te u mamata ki ai maʻaku, pea ʻe vakai ki ai ʻa hoku mata, pea ʻikai ha taha kehe; “Neongo ʻae ʻauha ʻa hoku ngaahi kupuʻi sino ʻiate au.
28 Se voi dite: Come lo perseguiteremo, come troveremo in lui la causa prima dei suoi mali?
Ka ʻe lelei hoʻomou pehē, ‘Ko e hā ʻoku tau fakatanga ai ia?’ He ʻoku ʻiate au ʻae tefito ʻoe meʻa lelei.
29 Temete per voi stessi la spada, ché furiosi sono i castighi della spada affinché sappiate che v’è una giustizia”.
Ke manavahē ʻakimoutolu ki he heletā: he ʻoku ʻomi ʻe he ʻita ʻae ngaahi tautea ʻoe heletā, koeʻuhi ke mou ʻilo ʻoku ai ʻae fakamaau.”

< Giobbe 19 >