< 2 Re 3 >

1 Or Jehoram, figliuolo di Achab, cominciò a regnare sopra Israele a Samaria l’anno decimottavo di Giosafat, re di Giuda, e regnò dodici anni.
Ko eni, naʻe kamata pule ki ʻIsileli ʻa Siholami ko e foha ʻo ʻEhapi, ʻi Samēlia, ʻi hono hongofulu ma valu ʻoe taʻu ʻo Sihosafate ko e tuʻi ʻo Siuta, pea naʻe pule ia ʻi he taʻu ʻe hongofulu ma ua.
2 Egli fece ciò ch’è male agli occhi dell’Eterno; ma non quanto suo padre e sua madre, perché tolse via la statua di Baal, che suo padre avea fatta.
Pea naʻe fai kovi ʻe ia ʻi he ʻao ʻo Sihova; ka naʻe ʻikai hangē ko ʻene tamai, pe hangē ko ʻene faʻē: he naʻa ne liʻaki ʻae meʻa fakatātā kia Peali ʻaia naʻe ngaohi ʻe heʻene tamai.
3 Nondimeno egli rimase attaccato ai peccati coi quali Geroboamo figliuolo di Nebat, aveva fatto peccare Israele; e non se ne distolse.
Ka neongo ia naʻa ne pikitai ki he ngaahi angahala ʻa Selopoami ko e foha ʻo Nipati, ʻaia naʻe fakaangahalaʻi ʻa ʻIsileli; naʻe ʻikai tafoki ia mei ai.
4 Or Mesha, re di Moab, allevava molto bestiame e pagava al re d’Israele un tributo di centomila agnelli e centomila montoni con le loro lane.
Pea ko Mesa ko e tuʻi ʻo Moape, ko e ʻeiki ia naʻe maʻu fanga sipi, pea naʻa ne tuku ki he tuʻi ʻo ʻIsileli ha fanga lami ʻe taha kilu, mo e fanga sipitangata ʻe taha kilu, pea mo honau fulufulu.
5 Ma, morto che fu Achab, il re di Moab si ribellò al re d’Israele.
Ka naʻe hoko ʻo pehē, ʻi heʻene pekia ʻa ʻEhapi, naʻe angatuʻu ʻae tuʻi ʻo Moape ki he tuʻi ʻo ʻIsileli.
6 Allora il re Jehoram uscì di Samaria e passò in rassegna tutto Israele;
Pea ʻi he kuonga ko ia naʻe ʻalu atu mei Samēlia ʻae tuʻi ko Siholami, mo ne lau hake ʻa ʻIsileli kātoa.
7 poi si mise in via, e mandò a dire a Giosafat, re di Giuda: “Il re di Moab mi si è ribellato; vuoi tu venire con me alla guerra contro Moab?” Quegli rispose: “Verrò; fa’ conto di me come di te stesso, del mio popolo come del tuo, de’ miei cavalli come dei tuoi.
Pea naʻa ne ʻalu mo ne fekau kia Sihosafate, ko e tuʻi ʻo Siuta, ʻo pehē, “Kuo angatuʻu kiate au ʻae tuʻi ʻo Moape: te ke fie ʻalu mo au ki Moape ke fai ʻae tau pe ʻikai? Pea naʻe pehē mai ʻe ia, Te u ʻalu hake pe; ʻoka kou hangē ko koe, ʻoku tatau ʻa hoku kakai mo ho kakai, pea tatau ʻa ʻeku fanga hoosi mo hoʻo fanga hoosi.”
8 E soggiunse: “Per che via saliremo?” Jehoram rispose: “Per la via del deserto di Edom”.
Pea naʻe pehē ʻe ia, “Te ta ʻalu hake ʻi he hala fē? Pea naʻe pehēange ʻe ia, ʻI he hala ʻoku ʻalu atu ʻi he toafa ʻo ʻItomi.”
9 Così il re d’Israele, il re di Giuda e il re di Edom si mossero; e dopo aver girato a mezzodì con una marcia di sette giorni, mancò l’acqua all’esercito e alle bestie che gli andavan dietro.
Ko ia naʻe ʻalu ai ʻae tuʻi ʻo ʻIsileli, mo e tuʻi ʻo Siuta pea mo e tuʻi ʻo ʻItomi: pea naʻa nau hala fakatakamilo hake ʻo fononga ʻi he ʻaho ʻe fitu: pea naʻe ʻikai ha vai mā ʻae kautau, pe ko e fanga manu naʻe muimui ʻiate kinautolu.
10 Allora il re d’Israele disse: “Ahimè, l’Eterno ha chiamati assieme questi tre re, per darli nelle mani di Moab!”
Pea naʻe pehē ʻe he tuʻi ʻo ʻIsileli, “ʻOiauē! ʻI he ui mai ʻe Sihova ke fakataha ʻae tuʻi ʻe toko tolu ni, ke tukuange ʻakinautolu ki he nima ʻo Moape!”
11 Ma Giosafat chiese: “Non v’ha egli qui alcun profeta dell’Eterno mediante il quale possiam consultare l’Eterno?” Uno dei servi del re d’Israele rispose: “V’è qui Eliseo, figliuolo di Shafat, il quale versava l’acqua sulle mani d’Elia”. E Giosafat disse:
Ka naʻe pehē ʻe Sihosafate, “ʻOku ʻikai ʻi heni ha palōfita ʻa Sihova, koeʻuhi ke tau fehuʻi ʻiate ia kia Sihova?” Pea naʻe tali ʻe ha tokotaha ʻi he kau tamaioʻeiki ʻae tuʻi ʻo ʻIsileli, ʻo, pehē, “ʻOku ʻi heni ʻa ʻIlaisa ko e foha ʻo Safati, ʻaia naʻe lingi vai ki he nima ʻo ʻIlaisiā.”
12 “La parola dell’Eterno è con lui”. Così il re d’Israele, Giosafat e il re di Edom andarono a trovarlo.
Pea naʻe pehē ʻe Sihosafate, “ʻOku ʻiate ia ʻae folofola ʻa Sihova.” Ko ia naʻe ʻalu hifo ai kiate ia ʻae tuʻi ʻo ʻIsileli, mo Sihosafate, pea mo e tuʻi ʻo ʻItomi.
13 Eliseo disse al re d’Israele: “Che ho io da far con te? Vattene ai profeti di tuo padre ed ai profeti di tua madre!” Il re d’Israele gli rispose: “No, perché l’Eterno ha chiamati insieme questi tre re per darli nelle mani di Moab”.
Pea naʻe pehē ʻe ʻIlaisa ki he tuʻi ʻo ʻIsileli, “Ko e hā au kiate koe? Ke ke ʻalu ki he kau palōfita ʻo hoʻo tamai, pea ki he kau palōfita ʻo hoʻo faʻē.” Pea naʻe pehē kiate ia ʻe he tuʻi ʻo ʻIsileli, “ʻE ʻikai: he kuo ui ʻa Sihova ke fakataha mai ʻae ngaahi tuʻi ni ʻe toko tolu, koeʻuhi ke tuku ʻakinautolu ki he nima ʻo Moape.”
14 Allora Eliseo disse: “Com’è vero che vive l’Eterno degli eserciti al quale io servo, se non avessi rispetto a Giosafat, re di Giuda, io non avrei badato a te né t’avrei degnato d’uno sguardo.
Pea naʻe pehē ʻe ʻIlaisa, “ʻOku moʻui ʻa Sihova ʻoe ngaahi tokolahi, ʻaia ʻoku ou tuʻu ʻi hono ʻao, pea ko e moʻoni, ka ne ʻoua ʻa ʻeku tokanga ki he ʻao ʻo Sihosafate ko e tuʻi ʻo Siuta, pehē, ʻe ʻikai te u hanga atu kiate koe, pe mamata kiate koe.
15 Ma ora conducetemi qua un sonatore d’arpa”. E, mentre il sonatore arpeggiava, la mano dell’Eterno fu sopra Eliseo,
Ka ko eni, ʻomi kiate au ha tangata ʻoku tā ha meʻa faiva.” Pea vakai ʻi heʻene tā ʻae hiva ʻe he tangata tā meʻa faiva, naʻe hoko mai ʻae nima ʻo Sihova kiate ia.
16 che disse: “Così parla l’Eterno: Fate in questa valle delle fosse, delle fosse.
Pea naʻa ne pehē, “ʻOku pehē ʻe Sihova, Mou fakafonu ʻae teleʻa ni ʻi he ngaahi luo.
17 Poiché così dice l’Eterno: Voi non vedrete vento, non vedrete pioggia, e nondimeno questa valle si riempirà d’acqua; e berrete voi, il vostro bestiame e le vostre bestie da tiro.
He ʻoku pehē ʻe Sihova, ʻE ʻikai te mou sio ki ha matangi, pe mamata ki ha ʻuha; ka neongo ia, ʻe pito ʻae teleʻa ni ʻi he vai, koeʻuhi ke mou inu, ʻio ʻakimoutolu, pea mo hoʻomou fanga pulu, pea mo hoʻomou fanga manu.
18 E questo è ancora poca cosa agli occhi dell’Eterno; perché egli darà anche Moab nelle vostre mani.
Pea ko e meʻa maʻamaʻa eni ʻi he ʻao ʻo Sihova: te ne tuku mai foki ʻae kakai Moape ki homou nima.
19 E voi distruggerete tutte le città fortificate e tutte le città ragguardevoli, abbatterete tutti i buoni alberi, turerete tutte le sorgenti d’acqua, e guasterete con delle pietre ogni buon pezzo di terra”.
Pea te mou teʻia ʻae kolo kotoa pē kuo tanu puke, mo e kolo lelei kotoa pē, pea te mou tā hifo ʻae ʻakau lelei kotoa pē, mo punusi ʻae vaikeli kotoa pē, mo maumau ʻaki ʻae maka ʻae potu fonua lelei kotoa pē.”
20 La mattina dopo, nell’ora in cui s’offre l’oblazione, ecco che l’acqua arrivò dal lato di Edom e il paese ne fu ripieno.
Pea naʻe hoko ʻo pehē ʻi heʻene pongipongi, lolotonga ʻae ʻohake ʻae feilaulau meʻakai, vakai, naʻe tafe mai ʻae vai mei he hala ki ʻItomi, pea naʻe fonu ʻae fonua ʻi he vai.
21 Ora tutti i Moabiti, avendo udito che quei re eran saliti per muover loro guerra, avevan radunato tutti quelli ch’erano in età di portare le armi, e occupavano la frontiera.
Pea ʻi he fanongo ʻe he kakai Moape kotoa pē, ki he ʻalu hake ʻae ngaahi tuʻi ke tauʻi ʻakinautolu, naʻa nau tānaki mai ʻakinautolu kotoa pē naʻe faʻa fua ʻae mahafutau, ʻo fai hake, ʻonau tutuʻu ʻi he ngataʻanga [fonua].
22 La mattina, come furono alzati, il sole splendeva sulle acque, e i Moabiti videro, là dirimpetto a loro, le acque rosse come sangue;
Pea naʻa nau tuʻu hengihengi hake ʻi he pongipongi, pea naʻe ulo ʻae laʻā ki he funga vai, pea naʻe mamata ʻe he kakai Moape ki he vai mei he potu ʻe taha, ʻoku kulokula ʻae vai ʻo hangē ko e toto:
23 e dissero: “Quello è sangue! Quei re son di certo venuti alle mani fra loro e si son distrutti fra loro; or dunque, Moab, alla preda!”
Pea naʻa nau pehē, “Ko e toto eni tā ko e moʻoni kuo fakaʻauha ʻae ngaahi tuʻi, pea kuo nau fetāmateʻaki ʻakinautolu: ko ia foki, ʻakimoutolu Moape, ke tau ʻalu atu ki he vete.”
24 E si avanzarono verso il campo d’Israele; ma sorsero gl’Israeliti e sbaragliarono i Moabiti, che fuggirono d’innanzi a loro. Poi penetrarono nel paese, e continuarono a battere Moab.
Pea ʻi heʻenau hoko mai ki he ʻapitanga tau ʻo ʻIsileli, naʻe tuʻu hake ʻae kakai ʻIsileli ʻonau teʻia ʻae kau Moape, pea naʻa nau hola mei honau ʻao: ka naʻa nau muimui atu ʻi he teʻia ʻae kakai Moape, ʻi honau fonua ʻonautolu.
25 Distrussero le città; ogni buon pezzo di terra lo riempirono di pietre, ciascuno gettandovi la sua; turarono tutte le sorgenti d’acque e abbatterono tutti i buoni alberi. Non rimasero che le mura di Kir-Hareseth, e i frombolieri la circondarono e l’attaccarono.
Pea naʻa nau fakalala ʻae ngaahi kolo, pea ʻilonga ʻae konga fonua kotoa pē naʻe lelei, naʻe lī ki ai ʻe he tangata taki taha ʻa ʻene maka, ke fonu ai ia; pea naʻa nau punusi ʻae ngaahi vaikeli kotoa pē, mo nau tā hifo ʻae ngaahi ʻakau lelei kotoa pē: ko Kili-Halaseti pe naʻa nau tuku ai hono ngaahi maka ʻo ia; ka naʻe nofo tākai ki ai ʻae kau tangata makatā, mo nau kapasia ia.
26 Il re di Moab, vedendo che l’attacco era troppo forte per lui, prese seco settecento uomini, per aprirsi, a spada tratta, un varco, fino al re di Edom; ma non poterono.
Pea ʻi heʻene mamata ʻe he tuʻi ʻo Moape, kuo mālohi fau ʻae tau kiate ia, naʻa ne ʻave mo ia ʻae kau tangata ʻe toko fitungeau naʻe toʻo heletā, ke nau ʻoho atu ke lava ki he tuʻi ʻo ʻItomi: ka naʻe ʻikai te nau mafai.
27 Allora prese il suo figliuolo primogenito, che dovea succedergli nel regno, e l’offerse in olocausto sopra le mura. A questa vista, un profondo orrore s’impadronì degli Israeliti, che s’allontanarono dal re di Moab e se ne tornarono al loro paese.
Pea naʻa ne toki toʻo ʻa hono ʻuluaki foha ʻaia naʻe tonu ke hoko mo ia ki he pule, mo ne feilaulau ʻaki ia ko e feilaulau tutu ʻi he funga ʻā. Pea naʻe lahi ʻaupito ʻae ʻita ki ʻIsileli: pea naʻa nau liʻaki ia mo nau foki atu ki honau fonua.

< 2 Re 3 >