Sòm 137

1 Bò rivyè a Babylone yo, se la nou te chita. Nou te kriye, lè nou te sonje Sion.

Na vodama Vavilonskim sjeðasmo i plakasmo opominjuæi se Siona.

2 Sou pye sikrèn nan mitan li an, nou te pandye ap nou yo.

O vrbama sred njega vješasmo harfe svoje.

3 Paske la, ravisè nou yo te mande nou chante pou yo, e bouwo nou yo ak gwo kè kontan, t ap di: “Chante pou nou youn nan chanson Sion yo.”

Ondje iskahu koji nas zarobiše da pjevamo, i koji nas oboriše da se veselimo: “pjevajte nam pjesmu Sionsku.”

4 Kijan pou nou ta chante chan SENYÈ a nan yon peyi etranje?

Kako æemo pjevati pjesmu Gospodnju u zemlji tuðoj?

5 Si mwen ta bliye ou, O Jérusalem, kite men dwat mwen bliye kapasite li.

Ako zaboravim tebe, Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja.

6 Ke lang mwen kole rèd anlè bouch mwen, Si m pa ta sonje ou, si m pa ta leve Jérusalem wo, pi wo ke pi gwo plezi m yo.

Neka prione jezik moj za usta moja, ako tebe ne uspamtim, ako ne uzdržim Jerusalima svrh veselja svojega.

7 Sonje, O SENYÈ, kont fis a Édom yo, jou a Jérusalem nan, ke yo te di: “Raze l nèt! Raze l jis rive nan fondasyon li.”

Napomeni, Gospode, sinovima Edomovijem dan Jerusalimski, kad govoriše: raskopajte, raskopajte ga do temelja.

8 O fi a Babylone nan, Ou menm ki te devaste nou an, A la beni (sila) ki rekonpanse ou ak menm rekonpans ke ou te rekonpanse nou an va beni!

Kæeri Vavilonska, krvnico, blago onome ko ti plati za djelo koje si nama uèinila!

9 A la beni (sila) ki sezi pitit ou yo, e ki kraze yo nan wòch la va beni!

Blago onome koji uzme i razbije djecu tvoju o kamen.