Sòm 137

1 Bò rivyè a Babylone yo, se la nou te chita. Nou te kriye, lè nou te sonje Sion.

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

2 Sou pye sikrèn nan mitan li an, nou te pandye ap nou yo.

o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

3 Paske la, ravisè nou yo te mande nou chante pou yo, e bouwo nou yo ak gwo kè kontan, t ap di: “Chante pou nou youn nan chanson Sion yo.”

I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

4 Kijan pou nou ta chante chan SENYÈ a nan yon peyi etranje?

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

5 Si mwen ta bliye ou, O Jérusalem, kite men dwat mwen bliye kapasite li.

Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

6 Ke lang mwen kole rèd anlè bouch mwen, Si m pa ta sonje ou, si m pa ta leve Jérusalem wo, pi wo ke pi gwo plezi m yo.

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

7 Sonje, O SENYÈ, kont fis a Édom yo, jou a Jérusalem nan, ke yo te di: “Raze l nèt! Raze l jis rive nan fondasyon li.”

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

8 O fi a Babylone nan, Ou menm ki te devaste nou an, A la beni (sila) ki rekonpanse ou ak menm rekonpans ke ou te rekonpanse nou an va beni!

Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

9 A la beni (sila) ki sezi pitit ou yo, e ki kraze yo nan wòch la va beni!

Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!