< 1 Koenige 1 >
1 Und der König David war alt, zu Tagen gekommen, und sie bedeckten ihn mit Kleidern, aber er wurde nicht warm.
Pea ko ʻeni kuo motuʻa ʻa Tevita pea lahi ʻa hono taʻu; pea naʻa nau ʻufiʻufi ʻaki ia ʻae ngaahi kofu, ka naʻe ʻikai ke ne māfana ai.
2 Und seine Knechte sprachen zu ihm: Lasset sie suchen meinem Herrn, dem König, ein Mädchen, eine Jungfrau, daß sie vor dem König stehe und seine Pflegerin sei, und sie soll an deinem Busen liegen, auf daß mein Herr, der König, warm werde.
Ko ia naʻe pehē ai ʻe heʻene kau tamaioʻeiki kiate ia, “Tuku ke nau kumi mai ki hoku ʻeiki ko e tuʻi ha finemui ko e tāupoʻou: pea tuku ia ke ʻi he ʻao ʻoe tuʻi, mo ne tauhi kiate ia, pea tuku ke ne tokoto ki ho fatafata, koeʻuhi ke māfana ai ʻa hoku ʻeiki ko e tuʻi.”
3 Und sie suchten ein schönes Mädchen in aller Grenze Israels und fanden Abischag, die Schunamitin, und brachten sie zum König herein.
Ko ia naʻa nau kumi ha fefine mui hoihoifua ʻi he potu fonua kotoa pē ʻo ʻIsileli, pea naʻa nau maʻu ʻa ʻApisaki ko e fefine Sunemi ʻonau ʻomi ia ki he tuʻi.
4 Und das Mädchen war sehr schön, und sie ward Pflegerin des Königs und bediente ihn, aber der König erkannte sie nicht.
Pea naʻe hoihoifua ʻaupito ʻae taʻahine, pea naʻa ne fai ʻofa ki he tuʻi, mo ne tauhi kiate ia: ka naʻe ʻikai ʻilo ia ʻe he tuʻi.
5 Und Adonjah, der Sohn der Chaggith, erhob sich und sprach: Ich will König werden; und schaffte sich Streitwagen und Reiter an, und fünfzig Männer liefen vor ihm her.
Pea naʻe toki fai fakafiefielahi ʻe ʻAtunaisa ko e tama ʻa Hakiti, ʻo ne pehē, Te u hoko au ko e tuʻi: pea naʻa ne teuteuʻi maʻana ʻae ngaahi saliote mo e kau heka hoosi, mo e kau tangata ʻe toko nimangofulu ke lele muʻomuʻa ʻi hono ʻao.
6 Sein Vater aber wollte ihm nicht wehe tun in seinen Tagen, indem er sagte: Warum tust du also?, und er war auch sehr gut von Gestalt, und er ward ihm nach Absalom geboren.
Pea naʻe ʻikai fakamamahi ia ʻe heʻene tamai ʻi ha ʻaho, pe te ne pehē, “Ko e hā kuo ke fai pehē ni ai?” Pea ko e tangata toulekeleka lelei ia, pea naʻe fanauʻi ia ki mui ʻia ʻApisalomi.
7 Und er hatte seine Worte mit Joab, dem Sohne Zerujahs, und mit Abjathar, dem Priester; und sie standen dem Adonjah bei.
Pea naʻa ne alea mo Soape ko e tama ʻa Seluia, pea mo ʻApaiata ko e taulaʻeiki: pea naʻa na muimui ʻia ʻAtunaisa ko hono tokoni.
8 Aber Zadok, der Priester, und Benajahu, Sohn Jehojadas, und Nathan, der Prophet, und Schimei und Rei und die Helden Davids, waren nicht mit Adonjahu.
Ka ko Satoki ko e taulaʻeiki, mo Penaia ko e foha ʻo Sehoiata, mo Netane ko e palōfita, mo Simi, mo Lei, pea mo e kau tangata mālohi ʻaia naʻe ʻia Tevita, naʻe ʻikai kau [ʻakinautolu ]kia ʻAtunaisa.
9 Und Adonjahu opferte Kleinvieh und Rinder und Mastvieh beim Steine Socheleth neben der Quelle Rogel und rief alle seine Brüder, die Söhne des Königs, und alle Männer Judahs, die Knechte des Königs;
Pea naʻe tāmateʻi ʻae fanga sipi, mo e fanga pulu, mo e fanga manu sino ʻe ʻAtunaisa ʻi he maka ko Soileti, ʻaia ʻoku vāofi mo Enilokeli, pea naʻa ne ui ki hono ngaahi tokoua ko e ngaahi foha ʻoe tuʻi, pea ki he kau tangata kotoa pē ʻo Siuta ko e kau tamaioʻeiki ʻoe tuʻi:
10 Aber Nathan, den Propheten, und Benajahu und die Helden und Salomoh, seinen Bruder, rief er nicht dazu.
Ka ko Netane ko e palōfita mo Penaia, mo e kau tangata mālohi, pea mo Solomone ko hono tokoua, naʻe ʻikai te ne ui.
11 Und Nathan sprach zu Bath-Scheba, der Mutter Salomohs, und sagte: Hast du nicht gehört, daß Adonjahu, der Sohn der Chaggith, König geworden ist, und unser Herr, David, es nicht weiß?
Ko ia naʻe lea ai ʻa Netane kia Patisepa ko e faʻē ʻa Solomone, ʻo pehē, “ʻIkai kuo ke fanongo kuo pule ʻa ʻAtunaisa ko e tama ʻa Hakiti, pea ʻoku ʻikai ʻilo ia ʻe hota ʻeiki ko Tevita?
12 Und nun komm, ich rate dir doch einen Rat, wie du deine Seele und deines Sohnes Salomoh Seele retten magst.
Ko ia ke ke haʻu, pea ʻoku ou kole kiate koe, tuku ke u enginakiʻi koe, koeʻuhi ke ke fakamoʻui ʻa hoʻo moʻui ʻaʻau, pea mo e moʻui ʻa hoʻo tama ko Solomone.
13 Gehe hin und komme hinein zum König David und sprich zu ihm: Hast du nicht, mein Herr König, deiner Magd geschworen und gesagt: Salomoh, dein Sohn, soll König sein nach mir, und er soll auf meinem Throne sitzen, und warum ist Adonjahu König?
ʻAlu pea ke hoko atu kia Tevita ko e tuʻi, pea ke lea pehē kiate ia, ʻe hoku ʻeiki ko e tuʻi, ʻikai naʻa ke fuakava ki hoʻo kaunanga, ʻo pehē, ‘Ko e moʻoni ʻe hoko ʻa Solomone ko hoʻo tama ke pule ki mui ʻiate au, pea te ne nofo ki hoku nofoʻa fakatuʻi? Pea ka kuo pehē ko e hā kuo pule ai ʻa ʻAtunaisa?’”
14 Siehe, während du allda noch mit dem König redest, will ich hinter dir hineinkommen und deine Worte ausfüllen.
Pea vakai, lolotonga ʻa hoʻo alea ai mo e tuʻi, te u muimui atu au ʻiate koe foki mo fakamoʻoni ʻa hoʻo ngaahi lea.
15 Und Bath-Scheba ging hinein zum König in die Kammer, und der König war sehr alt, und Abischag, die Schunamitin, bediente den König.
Pea naʻe hū atu ʻa Patisepa ki he tuʻi ki hono potu fale: pea naʻe motuʻa ʻaupito ʻae tuʻi; pea naʻe tauhi ki he tuʻi ʻa ʻApisaki ko e fefine Sunemi.
16 Und Bath-Scheba verneigte sich und fiel vor dem Könige nieder, und der König sprach: Was ist dir?
Pea naʻe punou ʻa Patisepa, mo ne fai fakaʻapaʻapa ki he tuʻi. Pea naʻe pehē ʻe he tuʻi, Ko e hā ho loto?
17 Und sie sprach zu ihm: Mein Herr, du hast bei Jehovah, deinem Gotte, deiner Magd geschworen: Salomoh, dein Sohn, soll König sein nach mir, und er soll sitzen auf meinem Thron!
Pea naʻe pehē ʻe ia kiate ia, “ʻE hoku ʻeiki, naʻa ke fuakava ʻia Sihova ko ho ʻOtua ki hoʻo kaunanga, [ʻo pehē], ‘Ko e moʻoni ko Solomone ko hoʻo tama ʻe hoko mo au ki he pule, pea te ne ʻafio ʻi hoku nofoʻa fakatuʻi.’
18 Nun aber, siehe, Adonjah ist König geworden, und nun, mein Herr, der König, du weißt es nicht.
Pea vakai eni, kuo pule ʻa ʻAtunaisa; pea ko eni, ʻe hoku ʻeiki ko e tuʻi, ʻoku ʻikai te ke ʻilo ia:
19 Und er hat Ochsen und Mastvieh und Kleinvieh in Menge geopfert, und alle Söhne des Königs und Abjathar, den Priester, und Joab, den Obersten des Heeres, gerufen, aber Salomoh, deinen Knecht, hat er nicht gerufen.
Pea kuo ne tāmateʻi ʻae fanga pulu, mo e fanga manu sino, mo e fanga sipi ʻo lahi ʻaupito, pea kuo ne talaki ʻae ngaahi foha kotoa pē ʻoe tuʻi, mo ʻApaiata ko e taulaʻeiki, mo Soape ko e ʻeiki pule ʻoe kau tau: ka kuo ʻikai te ne ui ʻa Solomone ko hoʻo tamaioʻeiki.
20 Du aber, mein Herr König, auf dir sind die Augen von ganz Israel, auf daß du ihnen ansagst, wer auf dem Throne meines Herrn, des Königs, nach ihm sitzen soll.
Pea ko koe, ʻe hoku ʻeiki ko e tuʻi, kuo hanga mai kiate koe ʻae mata kotoa pē ʻo ʻIsileli, koeʻuhi ke ke fakahā kiate kinautolu pe ko hai ia ʻe hoko mo koe ke nofo ki he nofoʻa fakatuʻi ʻo hoku ʻeiki ko e tuʻi.
21 Und es wird geschehen, wenn mein Herr, der König, sich zu seinen Vätern legt, so werden ich und mein Sohn Salomoh die Sünder sein.
He ka ʻikai fai eni ʻe hoko ʻo pehē, ʻoka tō ʻo mohe ʻa hoku ʻeiki ko e tuʻi fakataha mo ʻene ngaahi tamai, ʻe lau au mo ʻeku tama ko Solomone ko e ongo fai hala.”
22 Und siehe, sie redete noch mit dem König, und es kam Nathan, der Prophet, herein.
Pea vakai, lolotonga ʻa ʻene kei lea mo e tuʻi, naʻe hū atu foki ʻa Netane ko e palōfita.
23 Und sie sagten dem König an und sprachen: Siehe, Nathan, der Prophet, ist da. Und er kam hinein vor den König und fiel nieder vor dem König auf sein Antlitz zur Erde.
Pea naʻa nau fakahā ange ki he tuʻi, ʻo pehē, “Vakai ko eni ʻa Netane ko e palōfita. Pea ʻi heʻene hū mai ki he ʻao ʻoe tuʻi, naʻa ne punou hifo ia mo hono mata ki he kelekele ʻi he ʻao ʻoe tuʻi.
24 Und Nathan sprach: Mein Herr König, hast du gesprochen: Adonjahu soll König sein nach mir, und er soll auf meinem Throne sitzen?
Pea naʻe pehē ʻe Netane, ʻE tuʻi, ko hoku ʻeiki, kuo ke pehē koā, ʻE pule ʻa ʻAtunaisa ki mui ʻiate au, pea ʻe nofo ia ki hoku nofoʻa fakatuʻi?
25 Denn er ist heute hinabgegangen und hat Ochsen und Mastvieh und Kleinvieh in Menge geopfert, und alle Söhne des Königs, und die Obersten des Heeres und Abjathar, den Priester, gerufen, und siehe, sie essen und trinken vor ihm und sagen: Es lebe König Adonjahu!
He kuo ʻalu hifo ia he ʻaho ni, pea kuo ne tāmateʻi ʻae fanga pulu mo e fanga manu sino, mo e fanga sipi ʻo lahi ʻaupito, pea kuo ne talaki ʻae ngaahi foha ʻoe tuʻi, mo e houʻeiki pule ʻoe kautau, pea mo ʻApaiata ko e taulaʻeiki; pea vakai, ʻoku nau kai mo inu ʻi hono ʻao, ʻonau pehē, ‘Ke moʻui ʻae tuʻi ko ʻAtunaisa.’
26 Aber mich, deinen Knecht, und Zadok, den Priester, und Benajahu, den Sohn Jehojadas, und Salomoh, deinen Knecht, hat er nicht gerufen.
Ka ko au, ʻio, ko au ko hoʻo tamaioʻeiki, mo Satoki ko e taulaʻeiki, mo Penaia ko e foha ʻo Sehoiata, pea mo hoʻo tamaioʻeiki ko Solomone, kuo ʻikai te ne ui [ʻakimautolu].
27 Ist solches von meinem Herrn, dem Könige, aus geschehen und du hast es deinen Knecht nicht wissen lassen, wer auf dem Throne meines Herrn, des Königs, nach ihm sitzen soll?
Kuo fai ʻae meʻa ni ʻe hoku ʻeiki ko e tuʻi, pea kuo ʻikai ke ke fakahā mai ia ki hoʻo tamaioʻeiki, pe ko hai ia ʻe nofo ki mui ʻi he nofoʻa fakatuʻi ʻo hoku ʻeiki ko e tuʻi?”
28 Und der König David antwortete und sprach: Rufet mir Bath-Scheba. Und sie kam herein vor den König und stand vor des Königs Angesicht.
Pea naʻe toki tali ʻe he tuʻi ko Tevita ʻo ne pehē, “Ui mai ʻa Patisepa.” Pea naʻa na haʻu ki he ʻao ʻoe tuʻi, ʻo ne tuʻu ʻi he ʻao ʻoe tuʻi.
29 Und der König schwur und sprach: Beim Leben Jehovahs, Der meine Seele aus aller Drangsal eingelöst hat,
Pea naʻe fuakava ʻe he tuʻi, ʻo pehē, “ʻO hangē ʻoku moʻui moʻoni ʻa Sihova, ʻaia kuo huhuʻi ʻa hoku laumālie mei he mamahi kotoa pē,
30 Wie ich dir bei Jehovah, dem Gott Israels, geschworen und gesagt: Salomoh, dein Sohn, soll nach mir König sein, und er soll auf meinem Throne sitzen an meiner Stelle: so will ich an diesem Tage tun!
ʻo hangē ko ʻeku fuakava kiate koe ʻia Sihova ko e ʻOtua ʻo ʻIsileli, ʻo pehē, ‘Ko e moʻoni ko Solomone ko hoʻo tama ʻe pule ki mui ʻiate au, pea ʻe nofo ia ki hoku nofoʻa fakatuʻi ko hoku fetongi;’ te u fai pehē moʻoni kiate koe he ʻaho ni.”
31 Und Bath-Scheba verneigte sich mit dem Antlitz zur Erde und fiel nieder vor dem König und sprach: Es lebe mein Herr, der König David, in Ewigkeit.
Pea naʻe toki punou ʻa Patisepa mo hono mata ki he kelekele, mo ne fai fakaʻapaʻapa ki he tuʻi, ʻo ne pehē, “ʻOfa ke moʻui ʻa Tevita ko hoku ʻeiki ko e tuʻi ʻo taʻengata.”
32 Und der König David sprach: Rufet mir Zadok, den Priester, und Nathan, den Propheten und Benajahu, den Sohn Jehojadas, und sie kamen hinein vor den König.
Pea naʻe pehē ʻe he tuʻi ko Tevita, Ui mai ʻa Satoki ko e taulaʻeiki, mo Netane ko e palōfita, mo Penaia ko e foha ʻo Sehoiata. Pea naʻa nau haʻu ki he ʻao ʻoe tuʻi.
33 Und der König sprach zu ihnen: Nehmt mit euch die Knechte eures Herrn, und lasset Salomoh, meinen Sohn, auf meinem Maultier reiten, und bringt ihn hinab nach Gichon.
Naʻe pehē foki ʻe he tuʻi kiate kinautolu, “Mou ʻave mo kimoutolu ʻae kau tamaioʻeiki ʻa homou ʻeiki, pea fakaheka ʻa Solomone ko hoku foha ki heʻeku miuli ʻaʻaku, pea ʻohifo ia ki Kihoni:
34 Und allda salbe ihn Zadok, der Priester, und Nathan, der Prophet, zum König über Israel; und stoßet in die Posaune und sprechet: Es lebe der König Salomoh!
Pea tuku ke pani ia ʻaki ʻae lolo ʻe Satoki ko e taulaʻeiki mo Netane ko e palōfita, ke ne tuʻi ʻi ʻIsileli: pea mou ifi ʻaki ʻae meʻalea, mo pehē, ‘Ke moʻui ʻae tuʻi ko Solomone.’
35 Und ziehet herauf hinter ihm, und er komme herein und sitze auf meinem Thron, und er soll König sein an meiner Stelle. Und ihn habe ich über Israel und über Judah zum Führer entboten.
Pea hili ia te mou muimui mai kiate ia, koeʻuhi ke ne haʻu ʻo heka ki hoku nofoʻa fakatuʻi: he te ne hoko ia ko e tuʻi, ko hoku fetongi: pea kuo u fakanofo ia ke ne pule ki ʻIsileli pea mo Siuta.”
36 Und Benajahu, der Sohn Jehojadas, antwortete dem Könige und sprach: Amen! Also spreche Jehovah, der Gott meines Herrn, des Königs!
Pea naʻe tali ʻae lea ʻae tuʻi ʻe Penaia ko e foha ʻo Sehoiata, ʻo ne pehē, “ʻEmeni: pea ke pehē foki ʻe Sihova ko e ʻOtua ʻo hoku ʻeiki ko e tuʻi.
37 Wie Jehovah war mit meinem Herrn, dem König, also möge Er sein mit Salomoh, und seinen Thron noch größer machen als den Thron meines Herrn, des Königs David.
ʻO hangē ko e ʻi hoku ʻeiki ko e tuʻi ʻa Sihova, ke pehē foki ʻa ʻene kau kia Solomone, mo ne fakalahi ʻa hono nofoʻa fakatuʻi ke lahi hake ʻi he nofoʻa fakatuʻi ʻo hoku ʻeiki ko e tuʻi ko Tevita.”
38 Und Zadok, der Priester, und Nathan, der Prophet, und Benajahu, der Sohn Jehojadas, und die Krethi und Plethi zogen hinab, und sie ließen Salomoh auf dem Maultier des Königs David reiten und ließen ihn hinab nach Gichon ziehen.
Ko ia naʻe ʻalu hifo ai ʻa Satoki ko e taulaʻeiki, mo Netane ko e palōfita, mo Penaia ko e foha ʻo Sehoiata, pea mo e kakai Keliti mo e kakai Peleti, pea naʻa nau fakaheka ʻa Solomone ki he miuli ʻae tuʻi ko Tevita, pea naʻa nau ʻomi ia ki Kihoni.
39 Und Zadok, der Priester, nahm das Horn mit dem Öl aus dem Zelte und salbte Salomoh; und sie stießen in die Posaune, und alles Volk sprach: Es lebe der König Salomoh!
Pea naʻe toʻo mai ʻae hina lolo mei he fale fehikitaki ʻe Satoki ko e taulaʻeiki, pea ne pani ʻaki ʻa Solomone. Pea naʻa nau ifi ʻae meʻalea: pea naʻe pehē ʻe he kakai kotoa pē, “Ke moʻui ʻae tuʻi ko Solomone.”
40 Und alles Volk zog nun hinauf, hinter ihm her, und alles Volk flötete mit Flöten und war froh mit großer Fröhlichkeit, so daß die Erde von ihrem Schalle erdröhnte.
Pea naʻe muimui hake kiate ia ʻae kakai kotoa pē, pea naʻe ifi ʻe he kakai ʻenau ngaahi fafangu, pea naʻa nau fiefia ʻi he fiefia lahi ʻaupito, ko ia naʻe mafahi ʻae fonua ʻi heʻenau longoaʻa.
41 Und Adonjahu und alle Geladenen, die bei ihm waren, hörten es, und sie hatten das Essen beendigt. Und Joab hörte den Schall der Posaune und sprach: Was soll der Schall der dröhnenden Stadt?
Pea naʻe fanongo ki ai ʻa ʻAtunaisa pea mo e kakai kotoa pē naʻe ʻiate ia, ʻo feʻunga mo e fakaʻosi ʻenau kai. Pea ʻi he fanongo ʻa Soape ki he ifi ʻae meʻalea, naʻa ne pehē, “Ko e hā ʻoku longoaʻa ai ʻae kolo mo maveuveu?”
42 Noch redete er, und siehe, da kam Jonathan, der Sohn Abjathars, des Priesters, und Adonjahu sprach: Komm herein, denn du bist ein tapferer Mann und bringst uns gute Kunde.
Pea ʻiloange, lolotonga ʻa ʻene kei lea, naʻe haʻu ʻa Sonatane ko e foha ʻo ʻApaiata ko e taulaʻeiki: pea naʻe pehē ʻe ʻAtunaisa kiate ia, “Hū mai; he ko e tangata toʻa koe pea ʻoku ke ʻomi ha ongoongolelei.”
43 Und Jonathan antwortete und sprach zu Adonjahu: Ach! unser Herr, der König David, hat Salomoh zum König gemacht.
Pea naʻe lea ʻo pehēange ʻe Sonatane kia ʻAtunaisa, “Ko e moʻoni kuo fakanofo ʻe Tevita ʻa Solomone ke ne tuʻi.
44 Und der König hat mit ihm Zadok, den Priester, und Nathan, den Propheten, und Benajahu, den Sohn Jehojadas, und die Krethi und Plethi gesandt, und sie ließen ihn reiten auf dem Maultier des Königs.
Pea kuo fekau atu ia mo Satoki ko e taulaʻeiki, mo Netane ko e palōfita, mo Penaia ko e foha ʻo Sehoiata, mo e kakai Keliti, mo e kakai Peleti, pea kuo nau fakaheka ia ki he miuli ʻae tuʻi:
45 Und Zadok, der Priester, und Nathan, der Prophet, haben ihn am Gichon zum König gesalbt und sind von da fröhlich heraufgezogen, und die Stadt dröhnte, das ist der Schall, den ihr gehört habt.
Pea kuo pani ʻaki ia ʻae lolo ʻi Kilioni ke hoko ko e tuʻi, ʻe Satoki ko e taulaʻeiki mo Netane ko e palōfita: pea kuo nau ʻohake mei ai mo e fiefia, ko ia naʻe toe mavava ai ʻae kolo. Ko e longoaʻa eni ʻaia kuo mou fanongo ki ai.
46 Und Salomoh sitzt auch auf dem Throne des Königreichs.
Pea kuo nofo foki ʻa Solomone ʻi he nofoʻa fakatuʻi ʻoe puleʻanga.
47 Und es sind auch die Knechte des Königs hineingegangen, unseren Herrn, den König David, zu segnen, indem sie sprachen: Dein Gott mache den Namen Salomohs besser als deinen Namen und lasse seinen Thron größer werden als deinen Thron. Und der König hat sich verbeugt auf dem Lager.
Pea naʻe haʻu foki ʻae kau tamaioʻeiki ʻoe tuʻi ke tāpuakiʻi ʻa hotau ʻeiki ko e tuʻi ko Tevita, ʻo pehē, ‘Ke ngaohi ʻe he ʻOtua ʻae hingoa ʻo Solomone ke lelei hake ʻi ho hingoa ʻoʻou, pea ne ngaohi ʻa hono nofoʻa fakatuʻi ke lahi hake ʻi ho nofoʻanga ʻoʻou.’ Pea naʻe punou hifo ʻae tuʻi ʻi hono mohenga.
48 Und der König hat auch also gesprochen: Gesegnet sei Jehovah, der Gott Israels, Der mir heute einen gegeben hat, der auf meinem Throne sitzt, und meine Augen haben es gesehen.
Pea naʻe lea pehē foki ʻe he tuʻi, ‘Fakafetaʻi kia Sihova ko e ʻOtua ʻo ʻIsileli, ʻaia kuo ne foaki mai ha tokotaha ke nofo ki hoku nofoʻa fakatuʻi he ʻaho ni, ka kuo sio ki ai ʻa hoku mata.’”
49 Und es erzitterten alle Geladenen, die bei Adonjahu waren, und standen auf und gingen, jeder Mann seines Weges.
Pea naʻe manavahē ʻae kakai kotoa pē naʻe ʻia ʻAtunaisa, pea naʻa nau tutuʻu hake, pea ʻalu taki taha ʻae tangata ʻi hono hala.
50 Und Adonjahu fürchtete sich vor Salomoh, und er machte sich auf, ging hin und erfaßte die Hörner des Altars.
Pea naʻe manavahē ʻa ʻAtunaisa koeʻuhi ko Solomone, pea naʻa ne tuʻu hake, mo ne ʻalu ʻo ne puke ki he nifo ʻoe feilaulauʻanga.
51 Und es ward dem Salomoh angesagt und man sagte: Siehe, Adonjahu fürchtet sich vor dem König Salomoh, und siehe, er hat die Hörner des Altars ergriffen und spricht: Der König Salomoh schwöre mir diesen Tag, daß er seinen Knecht nicht mit dem Schwert töten will.
Pea naʻe tala kia Solomone, ʻo pehē, Vakai, ʻoku manavahē ʻa ʻAtunaisa ki he tuʻi ko Solomone: he vakai, kuo ne puke atu ki he nifo ʻoe feilaulauʻanga, ʻo ne pehē, “Tuku ke fuakava ʻe he tuʻi ko Solomone kiate au he ʻaho ni, ʻe ʻikai te ne tāmateʻi ʻa ʻene tamaioʻeiki ʻaki ʻae heletā.”
52 Und Salomoh sprach: Wenn er sich tapfer hält, so soll keines seiner Haare zur Erde fallen! Wird aber Böses an ihm erfunden, so soll er sterben.
Pea naʻe pehē ʻe Solomone, “Kapau te ne fai ʻo ngali mo ha tangata lelei, ʻe ʻikai siʻi tō ki he kelekele hano tuʻoni louʻulu ʻe taha: pea kapau ʻe ʻilo ha kovi ʻiate ia, ko e moʻoni te ne mate.”
53 Und der König Salomoh sandte hin und sie brachten ihn vom Altare herab, und er kam herein und fiel vor dem König Salomoh nieder, und Salomoh sprach zu ihm: Gehe nach deinem Hause!
Ko ia naʻe fekau atu ʻe Solomone, pea naʻa nau ʻomi ia mei he feilaulauʻanga. Pea naʻa ne haʻu ʻo ne punou hifo ia ki he tuʻi ko Solomone: pea naʻe pehē ʻe Solomone kiate ia, “ʻAlu koe ki ho fale.”