< 2 Samuel 15 >
1 Danach begab es sich, daß Absalom sich Wagen und Pferde anschaffte, dazu fünfzig Mann, die als Leibdiener vor ihm herliefen.
Pea hili eni naʻe hoko ʻo pehē, naʻe teuteu ʻe ʻApisalomi ʻae ngaahi saliote maʻana mo e fanga hoosi, pea mo e kau tangata ʻe toko nimangofulu ke lele muʻomuʻa ʻiate ia.
2 Auch pflegte Absalom sich alle Morgen früh neben dem Wege nach dem Ratstor aufzustellen; wenn dann jemand einen Rechtsstreit hatte und den König um Entscheidung angehen wollte, rief Absalom ihn an und fragte ihn: »Aus welcher Ortschaft bist du?« Wenn jener dann antwortete: »Dein Knecht kommt aus dem und dem Stamme Israels«,
Pea naʻe faʻa tuʻu hake hengihengi ʻa ʻApisalomi, ʻo ne tuʻu ʻi he hūʻanga ʻoe matapā ʻoe kolo: pea ka ai ha tokotaha kuo ai haʻane meʻa ke fakamaauʻi, pea haʻu ia ki he tuʻi ke fai hono fakamaauʻi, pehē, ne ui mai ia ʻe ʻApisalomi kiate ia, mo ne pehē, “Ko e kolo fē ia ʻoku ke haʻu mei ai?” Pea naʻa ne pehē, “Ko hoʻo tamaioʻeiki ko e tokotaha mei he ngaahi faʻahinga ʻo ʻIsileli.”
3 so sagte Absalom zu ihm: »Deine Sache ist allerdings gut und in Ordnung, aber beim König ist niemand, der dir Gehör schenkt!«
Pea naʻe pehē ʻe ʻApisalomi kiate ia, “Vakai, kuo lelei mo totonu ʻa hoʻo ngaahi meʻa; ka ʻoku ʻikai ha taha mei he tuʻi ke fanongo kiate koe.”
4 Dann fuhr Absalom fort: »Wenn man mich doch zum Richter im Lande bestellte, daß jeder, der eine Streitsache und einen Rechtshandel hat, zu mir käme: ich wollte ihm schon zu seinem Recht verhelfen!«
Naʻe pehē foki ʻe ʻApisalomi, “Taumaiā kuo fakanofo au ke fakamaau ʻi he fonua, koeʻuhi ke haʻu kiate au ʻae tangata kotoa pē ʻoku ai haʻane meʻa ke ʻekeʻi pe fakamaauʻi, pea te u fai angatonu ʻeau kiate ia!”
5 Und wenn jemand an ihn herantrat, um sich vor ihm huldigend zu verneigen, so streckte er seine Hand aus, umarmte ihn und küßte ihn.
Pea naʻe pehē, ʻi heʻene haʻu ʻo ofi ha tokotaha kiate ia ke fai ʻene fakaʻapaʻapa kiate ia, naʻa ne faʻa mafao atu hono nima, ke faʻofua ki ai mo ʻuma kiate ia.
6 So machte es Absalom mit allen Israeliten, die zum König kamen, um sich Recht sprechen zu lassen; und so stahl Absalom sich die Herzen der Israeliten.
Pea naʻe fai pehē ʻe ʻApisalomi ki he kakai ʻIsileli kotoa pē ʻaia naʻe haʻu ki he tuʻi ke fakamaauʻi: pea naʻe pehē pe ʻae kaihaʻasi ʻe ʻApisalomi ʻae loto ʻoe kau tangata ʻo ʻIsileli.
7 Nach Verlauf von vier Jahren aber sagte Absalom zum König: »Ich möchte gern hingehen und in Hebron mein Gelübde einlösen, das ich dem HERRN dargebracht habe.
Pea naʻe hoko ʻo pehē ʻi heʻene hili mai ʻae taʻu ʻe fāngofulu, naʻe lea ʻa ʻApisalomi ki he tuʻi, [ʻo pehē], “ʻOku ou kole ke ke tuku au ke u ʻalu ʻo fai ʻa ʻeku fuakava, ʻaia kuo u fuakava kia Sihova, ʻi Hepeloni.
8 Denn als ich mich zu Gesur in Syrien aufhielt, hat dein Knecht folgendes Gelübde getan: ›Wenn der HERR mich nach Jerusalem zurückkehren läßt, so will ich dem HERRN ein Dankopfer darbringen.‹«
He naʻe fai ʻe hoʻo tamaioʻeiki ha fuakava lolotonga ʻa ʻeku nofo ʻi Kesuli ʻi Silia, ʻo pehē, ‘Kapau ʻe toe ʻomi moʻoni au ki Selūsalema, te u toki tauhi ai kia Sihova.’”
9 Der König antwortete ihm: »Gehe hin in Frieden!« So machte Absalom sich denn auf den Weg und ging nach Hebron.
Pea naʻe pehē ʻe he tuʻi kiate ia, “Ke ke ʻalu ʻi he fiemālie.” Pea naʻa ne tuʻu hake ai, mo ne ʻalu ki Hepeloni.
10 Er hatte aber heimlich Boten durch alle Stämme der Israeliten gesandt und sagen lassen: »Sobald ihr Posaunenschall hört, so ruft aus: ›Absalom ist in Hebron König geworden!‹«
Ka naʻe fekau atu ʻe ʻApisalomi ʻae kau mataki ki he faʻahinga kotoa pē ʻo ʻIsileli, ʻo ne pehē, “Ka mou ka fanongo leva ki he leʻo ʻoe meʻalea, te mou toki pehē, ‘Kuo pule ʻa ʻApisalomi ʻi Hepeloni.’”
11 Mit Absalom gingen aber auch zweihundert Männer aus Jerusalem nach Hebron, die von ihm zum Opferfest eingeladen waren und arglos mitgingen, ohne von irgend etwas zu wissen.
Pea naʻe ʻalu fakataha mo ʻApisalomi mei Selūsalema ʻae kau tangata ʻe toko uangeau naʻe fili; pea naʻa nau ʻalu fakafaai noa ʻakinautolu, pea naʻe ʻikai tenau ʻilo ha meʻa.
12 Außerdem ließ Absalom, als das Opferfest schon im Gange war, den Giloniten Ahithophel, den Ratgeber Davids, aus seinem Wohnort Gilo holen. So gewann die Verschwörung immer weitere Verbreitung, und immer mehr Leute schlossen sich an Absalom an.
Pea naʻe fekau ʻe ʻApisalomi kia ʻAhitofeli ko e tangata Kilo, ko e taha ʻi he kau mātuʻa ʻo Tevita, ke haʻu mei hono kolo ko Kilo, lolotonga ʻa ʻene fai ʻae ngaahi feilaulau. Pea naʻe tuʻu kaukaua ʻae fakaaoao; he naʻe tupu ke tokolahi maʻuaipē ʻae kakai naʻe kau mo ʻApisalomi.
13 Als nun ein Bote bei David eintraf mit der Meldung: »Das Herz der Israeliten hat sich Absalom zugewandt«,
Pea naʻe haʻu ʻae talafekau kia Tevita, ʻo ne pehē, “Kuo muimui ʻae loto ʻoe kau tangata ʻo ʻIsileli kia ʻApisalomi.”
14 da befahl David allen seinen Dienern, die in Jerusalem bei ihm waren: »Auf! Wir müssen fliehen! Sonst gibt es für uns keine Rettung vor Absalom! Macht euch eilends auf den Weg, damit er uns nicht zuvorkommt und das Unheil über uns bringt und ein Blutbad in der Stadt anrichtet!«
Pea naʻe pehē ʻe Tevita ki heʻene kau tamaioʻeiki kotoa pē naʻe ʻiate ia ʻi Selūsalema, “Tuʻu hake, pea ke tau hola; he ka ʻikai pea ʻe ʻikai te tau hao meia ʻApisalomi: fakatoʻotoʻo ke tau ʻalu, telia naʻa ne hoko fakafokifā mai, pea ne ʻomi ʻae kovi kiate kitautolu, pea ne teʻia ʻae kolo ʻaki ʻae mata ʻoe heletā.”
15 Die Diener des Königs antworteten ihm: »Ganz wie unser königlicher Herr es für gut befindet: wir sind deine gehorsamen Diener!«
Pea naʻe pehē ki he tuʻi ʻe he kau tamaioʻeiki ʻoe tuʻi, “Vakai, ko hoʻo tamaioʻeiki kimautolu ʻi he meʻa kotoa pē ʻaia te ke fekau mai.”
16 So zog denn der König aus, und sein ganzer Hof befand sich in seinem Gefolge; nur zehn Kebsweiber ließ der König zurück, um das Haus zu hüten.
Pea naʻe ʻalu atu ʻae tuʻi, pea naʻe muimui kiate ia ʻa ʻene kaunga nofoʻanga kotoa pē. Pea naʻe tuku ʻe he tuʻi ʻae kau fefine ʻe toko hongofulu, ko e sinifu, ke nau tauhi ʻae fale.
17 Als so der König auszog und das ganze Volk ihm auf dem Fuße folgte, machte er beim letzten Hause halt,
Pea naʻe ʻalu atu ʻae tuʻi, pea muimui ʻiate ia ʻae kakai kotoa pē, ki ha potu ʻaia naʻe mamaʻo atu, ʻo nofo ʻi ai.
18 während alle seine Diener neben ihm standen und seine gesamte Leibwache und alle Leute des Gathiters (Itthai), sechshundert Mann, die ihm von Gath her gefolgt waren, an dem Könige vorüberzogen.
Pea naʻe ʻalu atu mo ia ʻa ʻene kau tamaioʻeiki; pea naʻe ʻalu ʻo muʻomuʻa ʻi he tuʻi ʻae kakai Keliti, mo e kakai Peleti, pea mo e kakai Kati, ko e kau tangata ʻe toko onongeau ʻaia naʻe muimui kiate ia mei Kati.
19 Da sagte der König zu Itthai aus Gath: »Warum willst auch du mit uns ziehen? Kehre um und bleibe beim König (Absalom)! Du bist ja ein Ausländer und noch dazu aus deiner Heimat verbannt.
Pea naʻe pehē ai ʻe he tuʻi kia Itei ko e tangata Kati, “Ko e hā ʻoku ke haʻu ai koe mo kimautolu? Toe foki ki hoʻo potu, pea nofo mo e tuʻi: he ko e muli koe, pea ko e ʻāunofo pe foki.
20 Erst gestern bist du hergekommen, und heute soll ich dich schon mit uns auf die Irrfahrt nehmen, ohne selbst zu wissen, wohin ich gehe? Kehre um und nimm deine Landsleute mit dir zurück! Der HERR möge dir Güte und Treue erweisen!«
Hangē pe naʻa ke haʻu ʻaneafi, pea ʻe lelei koā ʻa ʻeku ʻave koe he ʻaho ni ke hē fano pe mo kimautolu? Koeʻuhi te u ʻalu au ko ʻeku fai faʻiteliha pe, ka ke tafoki koe, pea toe ʻave ho kāinga, pea ke ʻiate koe ʻae ʻaloʻofa mo e moʻoni.”
21 Itthai aber erwiderte dem König: »So wahr der HERR lebt, und so wahr mein Herr und König lebt, nein! An dem Orte, an dem mein Herr und König sein wird, es gehe zum Tode oder zum Leben, da wird auch dein Knecht zu finden sein!«
Pea naʻe pehēange ʻe Itei ki he tuʻi, “ʻOku moʻui ʻa Sihova, pea hangē ʻoku moʻui ʻa hoku ʻeiki ko e tuʻi, ʻi he potu moʻoni ko ia ʻe ʻi ai ʻa hoku ʻeiki ko e tuʻi, ʻi he mate pe ʻi he moʻui, ʻi he potu pe ko ia ʻe ʻi ai ʻa hoʻo tamaioʻeiki.”
22 Da sagte David zu Itthai: »Gut denn, so ziehe vorüber!« Da zog Itthai aus Gath vorüber mit all seinen Leuten und dem ganzen Troß (von Kindern und Frauen), der bei ihm war.
Pea naʻe pehē ʻe Tevita kia Itei, “ʻAlu pea ke mole atu.” Pea naʻe aʻa atu ʻa Itei ko e tangata Kati, pea mo ʻene kakai kotoa pē, pea mo ʻene fānau iiki kotoa pē naʻe ʻalu mo ia.
23 Die ganze Bevölkerung aber weinte laut, während das gesamte Kriegsvolk vorüberzog. Hierauf ging der König über den Bach Kidron, und auch das gesamte Volk zog hinüber in der Richtung nach der Wüste (Juda) hin.
Pea naʻe tangi ʻae fonua kotoa pē ʻaki ʻae leʻo lahi, pea naʻe aʻa atu ʻae kakai kotoa pē: naʻe aʻa atu foki ʻae tuʻi ʻi he vaitafe ko Kitiloni, pea naʻe ʻalu atu ʻae kakai kotoa pē, ʻo hanga ki he hala ki he toafa.
24 Da erschienen auch Zadok (und Abjathar) mit allen Leviten, die trugen die Bundeslade Gottes; sie setzten die Lade Gottes dort nieder, und Abjathar brachte Opfer dar, bis alles Volk aus der Stadt vollständig vorübergezogen war.
Pea vakai, ko Satoki foki, pea mo e kau Livai kotoa pē naʻe ʻiate ia, naʻa nau fua ʻae puha ʻoe fuakava ʻae ʻOtua: pea naʻa nau tuku hifo ʻae puha tapu ʻae ʻOtua; pea naʻe ʻalu hake ʻa ʻApiata kaeʻoua ke ʻosi ʻae ʻalu atu ʻae kakai kotoa pē mei he kolo.
25 Darauf sagte der König zu Zadok: »Bringe die Lade Gottes in die Stadt zurück! Finde ich Gnade in den Augen des HERRN, so wird er mich zurückführen und mich die Lade und seine Wohnung wiedersehen lassen.
Pea naʻe pehē ʻe he tuʻi kia Satoki, “Toe ʻave ʻae puha tapu ʻae ʻOtua ki he kolo: kapau ʻe ʻofeina au ʻi he ʻao ʻo Sihova, te ne toe ʻomi au, ʻo ne fakahā ia kiate au pea mo hono fale nofoʻanga:
26 Spricht er aber so zu mir: ›Ich habe kein Gefallen an dir‹ – nun, hier bin ich! Er tue mir, wie es ihm wohlgefällt!«
Pea kapau te ne pehē mai, ‘ʻOku ʻikai te u ʻilo ha fiemālie ʻiate koe; vakai, ko au eni, tuku ke ne fai kiate au ʻo hangē ko ia ʻoku lelei kiate ia.’”
27 Dann sagte der König weiter zum Priester Zadok: »Du und Abjathar, kehrt ihr ruhig in die Stadt zurück und mit euch eure beiden Söhne, Ahimaaz, dein Sohn, und Jonathan, der Sohn Abjathars.
Naʻe pehē foki ʻe he tuʻi kia Satoki ko e taulaʻeiki, “ʻIkai ko e tangata kikite koe? Foki atu ki he kolo ʻi he fiemālie, ʻa koe mo ho ongo foha ʻe toko ua, ʻa ʻAhimasi ko ho foha ʻoʻou, pea mo Sonatane ko e foha ʻo ʻApiata.
28 Gebt wohl acht! Ich will in den Niederungen der Wüste verweilen, bis eine Botschaft von euch kommt und mir Nachricht gibt.«
Vakai, te u nofo tatali pe au ʻi he potu tafangafanga ʻoe toafa, kaeʻoua ke ʻomi ha lea meiate kimoutolu ke fakamatala kiate au.”
29 So brachten denn Zadok und Abjathar die Lade Gottes nach Jerusalem zurück und blieben dort.
Ko ia naʻe toe ʻave ai ʻae puha tapu ʻae ʻOtua ki Selūsalema ʻe Satoki pea mo ʻApiata, pea naʻa na tatali ʻo nofo ʻi ai.
30 David aber stieg die Anhöhe am Ölberg hinan, im Gehen weinend und mit verhülltem Haupt, und er ging barfuß; auch alles Volk, das ihn begleitete, hatte ein jeder das Haupt verhüllt und stieg unter fortwährendem Weinen den Berg hinan.
Pea naʻe fofonga hake ʻe Tevita ʻi he hakeʻanga ʻo ʻOlive, pea naʻa ne tangi pe mo ʻalu hake, pea naʻe pūlou ʻa hono ʻulu pea naʻa ne ʻalu kuo telefua pe ʻa hono vaʻe: pea ko e kakai fulipē naʻe ʻiate ia, naʻe pūlou taki taha ʻe he tangata ʻa hono ʻulu, pea naʻa nau ʻalu hake, pea naʻa nau ʻalu hake pe mo e fai ʻae tangi.
31 Als man nun David meldete, daß auch Ahithophel unter den Verschworenen bei Absalom sei, rief David aus: »O HERR, mache doch die Ratschläge Ahithophels zur Torheit!«
Pea naʻe tala ʻe he tokotaha kia Tevita, ʻo pehē, Kuo kau ʻa ʻAhitofeli ki he kau fakaaoao ʻoku ʻia ʻApisalomi. Pea naʻe pehē ʻe Tevita, “ʻE Sihova, ʻoku ou kole kiate koe, ke ke liliu ke vale ʻae fakakaukau ʻa ʻAhitofeli.”
32 Als David dann auf der Höhe angelangt war, wo man Gott anzubeten pflegt, kam ihm plötzlich der Arkiter Husai mit zerrissenem Gewand und mit Erde auf dem Haupt entgegen.
Pea naʻe hoko ʻo pehē, ʻi heʻene hoko hake ʻa Tevita ki he tumutumu [ʻoe moʻunga], ʻaia naʻa ne lotu ai ki he ʻOtua, vakai, naʻe fakafetaulaki mai kiate ia ʻa Husai ko e tangata ʻAliki, kuo mahaehae hono kofutuʻa, pea [pani ʻaki ]ʻae kelekele ʻa hono ʻulu:
33 David sagte zu ihm: »Wenn du mit mir weiter zögest, würdest du mir nur zur Last fallen;
ʻAia naʻe pehē ki ai ʻe Tevita, “Kapau te ta ō mo au, te ke hoko ko e fakamāfasia kiate au:
34 wenn du aber in die Stadt zurückkehrst und zu Absalom sagst: ›O König, ich will dein Diener sein! Wie ich bisher deines Vaters Diener gewesen bin, so will ich jetzt dein Diener sein!‹ – so könntest du mir die Ratschläge Ahithophels vereiteln.
Ka ka ke ka toe ʻalu ki he kolo, pea ke pehē kia ʻApisalomi, ʻE Tuʻi, te u hoko au ko hoʻo tamaioʻeiki; naʻaku tauhi ki hoʻo tamai ʻo aʻu mai ki he kuonga ni, pea ko eni te u tauhi kiate koe: pea ko e meʻa ia te ke faʻa veuveuki ai ʻae fakakaukau ʻa ʻAhitofeli.
35 Dort sind ja auch die Priester Zadok und Abjathar bei dir; teile also alles, was du aus dem Hause des Königs erfährst, sofort den Priestern Zadok und Abjathar mit!
Pea ʻikai ʻe ʻi ai mo koe ʻa Satoki pea mo ʻApiata ko e [ongo ]taulaʻeiki? Pea ko ia ʻe pehē pe, ko ia kotoa pē te ke fanongo ki ai mei he fale ʻoe tuʻi, te ke fakahā ia kia Satoki pea mo ʻApiata ko e [ongo ]taulaʻeiki.
36 Sie haben dort ihre beiden Söhne bei sich, Zadok den Ahimaaz und Abjathar den Jonathan; durch diese laßt mir Nachricht von allem zukommen, was ihr in Erfahrung bringt.«
Pea vakai, ʻoku ʻiate kinaua hona ongo foha ʻe toko ua, ʻa ʻAhimasi ko e foha ʻo Satoki, pea mo Sonatane ko e foha ʻo ʻApiata; pea te ke ʻomi ʻiate kinaua ʻae tala ʻoe meʻa kotoa pē ʻaia te ke faʻa fanongo ki ai.”
37 So begab sich denn Davids vertrauter Freund Husai nach Jerusalem zurück, als Absalom gerade in die Stadt einzog.
Ko ia naʻe ʻalu ai ki he kolo ʻa Husai ko e kāinga ʻo Tevita, pea naʻe hoko mai ʻa ʻApisalomi ki Selūsalema.