< 1 Koenige 1 >

1 Als nun der König David alt (und) hochbetagt geworden war, hüllte man ihn in Decken ein, aber er konnte trotzdem nicht warm werden.
Pea ko ʻeni kuo motuʻa ʻa Tevita pea lahi ʻa hono taʻu; pea naʻa nau ʻufiʻufi ʻaki ia ʻae ngaahi kofu, ka naʻe ʻikai ke ne māfana ai.
2 Da sagten seine Diener zu ihm: »Man muß sich für den König, unsern Herrn, nach einem jungfräulichen Mädchen umsehen, die ihn zu bedienen hat und als Pflegerin bei ihm ist; wenn die dann in seinen Armen ruht, wird der König, unser Herr, gewiß warm werden.«
Ko ia naʻe pehē ai ʻe heʻene kau tamaioʻeiki kiate ia, “Tuku ke nau kumi mai ki hoku ʻeiki ko e tuʻi ha finemui ko e tāupoʻou: pea tuku ia ke ʻi he ʻao ʻoe tuʻi, mo ne tauhi kiate ia, pea tuku ke ne tokoto ki ho fatafata, koeʻuhi ke māfana ai ʻa hoku ʻeiki ko e tuʻi.”
3 Da suchte man denn im ganzen Bereiche Israels nach dem schönsten Mädchen; und man fand Abisag von Sunem und brachte sie zum König.
Ko ia naʻa nau kumi ha fefine mui hoihoifua ʻi he potu fonua kotoa pē ʻo ʻIsileli, pea naʻa nau maʻu ʻa ʻApisaki ko e fefine Sunemi ʻonau ʻomi ia ki he tuʻi.
4 Sie war ein Mädchen von außerordentlicher Schönheit und hatte nun den König zu bedienen und zu pflegen; aber der König hatte keinen ehelichen Umgang mit ihr.
Pea naʻe hoihoifua ʻaupito ʻae taʻahine, pea naʻa ne fai ʻofa ki he tuʻi, mo ne tauhi kiate ia: ka naʻe ʻikai ʻilo ia ʻe he tuʻi.
5 Adonia aber, der Sohn der Haggith, dachte voller Überhebung: »Ich bin’s, der König wird!« Daher schaffte er sich Wagen und Pferde an und fünfzig Mann, die als Leibdiener vor ihm herliefen.
Pea naʻe toki fai fakafiefielahi ʻe ʻAtunaisa ko e tama ʻa Hakiti, ʻo ne pehē, Te u hoko au ko e tuʻi: pea naʻa ne teuteuʻi maʻana ʻae ngaahi saliote mo e kau heka hoosi, mo e kau tangata ʻe toko nimangofulu ke lele muʻomuʻa ʻi hono ʻao.
6 Sein Vater hatte ihm darüber nie, solange er lebte, Vorstellungen gemacht, daß er zu ihm gesagt hätte: »Warum tust du so etwas?« Dazu war er ein Mann von großer Schönheit und war gleich nach Absalom geboren.
Pea naʻe ʻikai fakamamahi ia ʻe heʻene tamai ʻi ha ʻaho, pe te ne pehē, “Ko e hā kuo ke fai pehē ni ai?” Pea ko e tangata toulekeleka lelei ia, pea naʻe fanauʻi ia ki mui ʻia ʻApisalomi.
7 So setzte er sich denn ins Einvernehmen mit Joab, dem Sohn der Zeruja, und mit dem Priester Abjathar, so daß diese auf der Seite Adonias standen,
Pea naʻa ne alea mo Soape ko e tama ʻa Seluia, pea mo ʻApaiata ko e taulaʻeiki: pea naʻa na muimui ʻia ʻAtunaisa ko hono tokoni.
8 während der Priester Zadok und Benaja, der Sohn Jojadas, und der Prophet Nathan sowie Simei und Rei und die Helden Davids es nicht mit Adonia hielten.
Ka ko Satoki ko e taulaʻeiki, mo Penaia ko e foha ʻo Sehoiata, mo Netane ko e palōfita, mo Simi, mo Lei, pea mo e kau tangata mālohi ʻaia naʻe ʻia Tevita, naʻe ʻikai kau [ʻakinautolu ]kia ʻAtunaisa.
9 Als nun Adonia beim Schlangenstein, der neben der Walkerquelle liegt, Kleinvieh, Rinder und Mastkälber zu einem großen Opfermahl schlachtete, lud er alle seine Brüder, die Königssöhne (königlichen Prinzen), dazu ein, auch alle Männer von Juda, soweit sie im Dienste des Königs standen;
Pea naʻe tāmateʻi ʻae fanga sipi, mo e fanga pulu, mo e fanga manu sino ʻe ʻAtunaisa ʻi he maka ko Soileti, ʻaia ʻoku vāofi mo Enilokeli, pea naʻa ne ui ki hono ngaahi tokoua ko e ngaahi foha ʻoe tuʻi, pea ki he kau tangata kotoa pē ʻo Siuta ko e kau tamaioʻeiki ʻoe tuʻi:
10 aber den Propheten Nathan und Benaja sowie die Helden und seinen Bruder Salomo ließ er uneingeladen.
Ka ko Netane ko e palōfita mo Penaia, mo e kau tangata mālohi, pea mo Solomone ko hono tokoua, naʻe ʻikai te ne ui.
11 Da sagte Nathan zu Bathseba, der Mutter Salomos: »Hast du nicht gehört, daß Adonia, der Sohn der Haggith, sich zum König gemacht hat, ohne daß David, unser Herr, etwas davon weiß?
Ko ia naʻe lea ai ʻa Netane kia Patisepa ko e faʻē ʻa Solomone, ʻo pehē, “ʻIkai kuo ke fanongo kuo pule ʻa ʻAtunaisa ko e tama ʻa Hakiti, pea ʻoku ʻikai ʻilo ia ʻe hota ʻeiki ko Tevita?
12 Nun denn, komm, ich will dir einen Rat geben, wie du dir und deinem Sohne Salomo das Leben retten kannst!
Ko ia ke ke haʻu, pea ʻoku ou kole kiate koe, tuku ke u enginakiʻi koe, koeʻuhi ke ke fakamoʻui ʻa hoʻo moʻui ʻaʻau, pea mo e moʻui ʻa hoʻo tama ko Solomone.
13 Gehe sofort zum König David hinein und sage zu ihm: ›Du selbst hast ja doch, mein Herr und König, deiner Magd eidlich versprochen, daß mein Sohn Salomo König nach dir werden und er der Erbe deines Thrones sein solle. Wie kommt es denn, daß jetzt Adonia König geworden ist?‹
‌ʻAlu pea ke hoko atu kia Tevita ko e tuʻi, pea ke lea pehē kiate ia, ʻe hoku ʻeiki ko e tuʻi, ʻikai naʻa ke fuakava ki hoʻo kaunanga, ʻo pehē, ‘Ko e moʻoni ʻe hoko ʻa Solomone ko hoʻo tama ke pule ki mui ʻiate au, pea te ne nofo ki hoku nofoʻa fakatuʻi? Pea ka kuo pehē ko e hā kuo pule ai ʻa ʻAtunaisa?’”
14 Während du dann dort noch mit dem Könige redest, werde ich selbst nach dir hineinkommen und deine Aussagen bestätigen.«
Pea vakai, lolotonga ʻa hoʻo alea ai mo e tuʻi, te u muimui atu au ʻiate koe foki mo fakamoʻoni ʻa hoʻo ngaahi lea.
15 So ging denn Bathseba zum König in das Schlafgemach hinein; der König aber war schon sehr alt, und Abisag von Sunem war seine Pflegerin.
Pea naʻe hū atu ʻa Patisepa ki he tuʻi ki hono potu fale: pea naʻe motuʻa ʻaupito ʻae tuʻi; pea naʻe tauhi ki he tuʻi ʻa ʻApisaki ko e fefine Sunemi.
16 Als Bathseba sich nun vor dem Könige verneigt und niedergeworfen hatte, fragte der König sie: »Was wünschest du?«
Pea naʻe punou ʻa Patisepa, mo ne fai fakaʻapaʻapa ki he tuʻi. Pea naʻe pehē ʻe he tuʻi, Ko e hā ho loto?
17 Sie antwortete ihm: »Mein Herr, du selbst hast deiner Magd bei dem HERRN, deinem Gott, zugeschworen, daß mein Sohn Salomo König nach dir werden und er der Erbe deines Thrones sein solle.
Pea naʻe pehē ʻe ia kiate ia, “ʻE hoku ʻeiki, naʻa ke fuakava ʻia Sihova ko ho ʻOtua ki hoʻo kaunanga, [ʻo pehē], ‘Ko e moʻoni ko Solomone ko hoʻo tama ʻe hoko mo au ki he pule, pea te ne ʻafio ʻi hoku nofoʻa fakatuʻi.’
18 Aber nun hat sich ja doch Adonia zum König gemacht, ohne daß du, mein Herr und König, etwas davon weißt.
Pea vakai eni, kuo pule ʻa ʻAtunaisa; pea ko eni, ʻe hoku ʻeiki ko e tuʻi, ʻoku ʻikai te ke ʻilo ia:
19 Er hat nämlich Rinder, Mastkälber und Kleinvieh in Menge (zu einem großen Opfermahl) schlachten lassen und alle königlichen Prinzen, auch den Priester Abjathar, sowie den obersten Heerführer Joab dazu eingeladen; aber deinen Knecht Salomo hat er uneingeladen gelassen!
Pea kuo ne tāmateʻi ʻae fanga pulu, mo e fanga manu sino, mo e fanga sipi ʻo lahi ʻaupito, pea kuo ne talaki ʻae ngaahi foha kotoa pē ʻoe tuʻi, mo ʻApaiata ko e taulaʻeiki, mo Soape ko e ʻeiki pule ʻoe kau tau: ka kuo ʻikai te ne ui ʻa Solomone ko hoʻo tamaioʻeiki.
20 Nun aber, mein Herr und König, sind die Augen aller Israeliten auf dich gerichtet, daß du ihnen kundgebest, wer auf dem Throne meines Herrn, des Königs, als sein Nachfolger sitzen soll.
Pea ko koe, ʻe hoku ʻeiki ko e tuʻi, kuo hanga mai kiate koe ʻae mata kotoa pē ʻo ʻIsileli, koeʻuhi ke ke fakahā kiate kinautolu pe ko hai ia ʻe hoko mo koe ke nofo ki he nofoʻa fakatuʻi ʻo hoku ʻeiki ko e tuʻi.
21 Sonst wird es dahin kommen, sobald mein Herr und König sich zu seinen Vätern (schlafen) gelegt hat, daß ich und mein Sohn Salomo als Schuldige dastehen.«
He ka ʻikai fai eni ʻe hoko ʻo pehē, ʻoka tō ʻo mohe ʻa hoku ʻeiki ko e tuʻi fakataha mo ʻene ngaahi tamai, ʻe lau au mo ʻeku tama ko Solomone ko e ongo fai hala.”
22 Während sie noch mit dem Könige redete, erschien der Prophet Nathan;
Pea vakai, lolotonga ʻa ʻene kei lea mo e tuʻi, naʻe hū atu foki ʻa Netane ko e palōfita.
23 man meldete also dem Könige: »Der Prophet Nathan ist da!« Und er trat vor den König, und als er sich vor ihm mit dem Angesicht zur Erde verneigt und sich niedergeworfen hatte,
Pea naʻa nau fakahā ange ki he tuʻi, ʻo pehē, “Vakai ko eni ʻa Netane ko e palōfita. Pea ʻi heʻene hū mai ki he ʻao ʻoe tuʻi, naʻa ne punou hifo ia mo hono mata ki he kelekele ʻi he ʻao ʻoe tuʻi.
24 sagte Nathan: »Mein Herr und König! Du hast wohl selbst angeordnet, daß Adonia König nach dir sein und auf deinem Throne sitzen soll?
Pea naʻe pehē ʻe Netane, ʻE tuʻi, ko hoku ʻeiki, kuo ke pehē koā, ʻE pule ʻa ʻAtunaisa ki mui ʻiate au, pea ʻe nofo ia ki hoku nofoʻa fakatuʻi?
25 Denn er ist heute hinabgegangen und hat Rinder, Mastkälber und Kleinvieh in Menge schlachten lassen und hat alle königlichen Prinzen, außerdem die obersten Heerführer und den Priester Abjathar eingeladen; und nun essen und trinken sie vor ihm und rufen: ›Es lebe der König Adonia!‹
He kuo ʻalu hifo ia he ʻaho ni, pea kuo ne tāmateʻi ʻae fanga pulu mo e fanga manu sino, mo e fanga sipi ʻo lahi ʻaupito, pea kuo ne talaki ʻae ngaahi foha ʻoe tuʻi, mo e houʻeiki pule ʻoe kautau, pea mo ʻApaiata ko e taulaʻeiki; pea vakai, ʻoku nau kai mo inu ʻi hono ʻao, ʻonau pehē, ‘Ke moʻui ʻae tuʻi ko ʻAtunaisa.’
26 Aber mich, deinen Knecht, und den Priester Zadok sowie Benaja, den Sohn Jojadas, und deinen Knecht Salomo hat er nicht dazu eingeladen!
Ka ko au, ʻio, ko au ko hoʻo tamaioʻeiki, mo Satoki ko e taulaʻeiki, mo Penaia ko e foha ʻo Sehoiata, pea mo hoʻo tamaioʻeiki ko Solomone, kuo ʻikai te ne ui [ʻakimautolu].
27 Wenn dies alles mit Wissen und Willen meines Herrn, des Königs, geschehen ist, so hättest du also deine Diener nicht wissen lassen, wer auf dem Throne meines Herrn, des Königs, als sein Nachfolger sitzen soll?«
Kuo fai ʻae meʻa ni ʻe hoku ʻeiki ko e tuʻi, pea kuo ʻikai ke ke fakahā mai ia ki hoʻo tamaioʻeiki, pe ko hai ia ʻe nofo ki mui ʻi he nofoʻa fakatuʻi ʻo hoku ʻeiki ko e tuʻi?”
28 Da antwortete der König David: »Ruft mir Bathseba (wieder)!« Als sie nun erschienen und vor den König getreten war,
Pea naʻe toki tali ʻe he tuʻi ko Tevita ʻo ne pehē, “Ui mai ʻa Patisepa.” Pea naʻa na haʻu ki he ʻao ʻoe tuʻi, ʻo ne tuʻu ʻi he ʻao ʻoe tuʻi.
29 schwur der König mit den Worten: »So wahr der HERR lebt, der mich aus aller Not errettet hat!
Pea naʻe fuakava ʻe he tuʻi, ʻo pehē, “ʻO hangē ʻoku moʻui moʻoni ʻa Sihova, ʻaia kuo huhuʻi ʻa hoku laumālie mei he mamahi kotoa pē,
30 Wie ich dir beim HERRN, dem Gott Israels, geschworen und gelobt habe, daß nämlich dein Sohn Salomo König nach mir sein und als mein Nachfolger auf meinem Throne sitzen soll, so will ich es am heutigen Tage wahr machen!«
‌ʻo hangē ko ʻeku fuakava kiate koe ʻia Sihova ko e ʻOtua ʻo ʻIsileli, ʻo pehē, ‘Ko e moʻoni ko Solomone ko hoʻo tama ʻe pule ki mui ʻiate au, pea ʻe nofo ia ki hoku nofoʻa fakatuʻi ko hoku fetongi;’ te u fai pehē moʻoni kiate koe he ʻaho ni.”
31 Da verneigte sich Bathseba mit dem Angesicht bis zum Boden, warf sich vor dem Könige nieder und rief aus: »Möge mein Herr, der König David, ewiglich leben!«
Pea naʻe toki punou ʻa Patisepa mo hono mata ki he kelekele, mo ne fai fakaʻapaʻapa ki he tuʻi, ʻo ne pehē, “ʻOfa ke moʻui ʻa Tevita ko hoku ʻeiki ko e tuʻi ʻo taʻengata.”
32 Hierauf befahl der König David: »Ruft mir den Priester Zadok, den Propheten Nathan und Benaja, den Sohn Jojadas!« Als sie vor dem Könige erschienen waren, befahl dieser ihnen:
Pea naʻe pehē ʻe he tuʻi ko Tevita, Ui mai ʻa Satoki ko e taulaʻeiki, mo Netane ko e palōfita, mo Penaia ko e foha ʻo Sehoiata. Pea naʻa nau haʻu ki he ʻao ʻoe tuʻi.
33 »Nehmt die Knechte eures Herrn mit euch und laßt meinen Sohn Salomo mein eigenes Maultier besteigen und geleitet ihn hinab an den Gihon.
Naʻe pehē foki ʻe he tuʻi kiate kinautolu, “Mou ʻave mo kimoutolu ʻae kau tamaioʻeiki ʻa homou ʻeiki, pea fakaheka ʻa Solomone ko hoku foha ki heʻeku miuli ʻaʻaku, pea ʻohifo ia ki Kihoni:
34 Dort sollen der Priester Zadok und der Prophet Nathan ihn zum König über Israel salben; ihr aber laßt in die Posaune stoßen und ruft: ›Es lebe der König Salomo!‹
Pea tuku ke pani ia ʻaki ʻae lolo ʻe Satoki ko e taulaʻeiki mo Netane ko e palōfita, ke ne tuʻi ʻi ʻIsileli: pea mou ifi ʻaki ʻae meʻalea, mo pehē, ‘Ke moʻui ʻae tuʻi ko Solomone.’
35 Alsdann zieht hinter ihm her wieder (zur Burg) herauf; und wenn er dort angekommen ist, soll er sich auf meinen Thron setzen, und dann soll er König sein an meiner Statt; denn ihn habe ich zum Fürsten über Israel und Juda bestellt!«
Pea hili ia te mou muimui mai kiate ia, koeʻuhi ke ne haʻu ʻo heka ki hoku nofoʻa fakatuʻi: he te ne hoko ia ko e tuʻi, ko hoku fetongi: pea kuo u fakanofo ia ke ne pule ki ʻIsileli pea mo Siuta.”
36 Da antwortete Benaja, der Sohn Jojadas, dem König mit den Worten: »So sei es! Möge der HERR, der Gott meines Herrn, des Königs, sein Amen dazu sprechen!
Pea naʻe tali ʻae lea ʻae tuʻi ʻe Penaia ko e foha ʻo Sehoiata, ʻo ne pehē, “ʻEmeni: pea ke pehē foki ʻe Sihova ko e ʻOtua ʻo hoku ʻeiki ko e tuʻi.
37 Wie Gott der HERR mit meinem Herrn, dem König, gewesen ist, so möge er auch mit Salomo sein und möge seinen Thron noch mehr erhöhen als den Thron meines Herrn, des Königs David!«
‌ʻO hangē ko e ʻi hoku ʻeiki ko e tuʻi ʻa Sihova, ke pehē foki ʻa ʻene kau kia Solomone, mo ne fakalahi ʻa hono nofoʻa fakatuʻi ke lahi hake ʻi he nofoʻa fakatuʻi ʻo hoku ʻeiki ko e tuʻi ko Tevita.”
38 So gingen denn der Priester Zadok, der Prophet Nathan und Benaja, der Sohn Jojadas, samt der Leibwache der Krethi und Plethi hinab, ließen Salomo das Maultier des Königs David besteigen und geleiteten ihn an den Gihon.
Ko ia naʻe ʻalu hifo ai ʻa Satoki ko e taulaʻeiki, mo Netane ko e palōfita, mo Penaia ko e foha ʻo Sehoiata, pea mo e kakai Keliti mo e kakai Peleti, pea naʻa nau fakaheka ʻa Solomone ki he miuli ʻae tuʻi ko Tevita, pea naʻa nau ʻomi ia ki Kihoni.
39 Der Priester Zadok hatte aber das mit Öl gefüllte Horn aus dem (heiligen) Zelt mitgenommen und salbte nun Salomo; dann ließen sie in die Posaune stoßen, und alles Volk rief: »Es lebe der König Salomo!«
Pea naʻe toʻo mai ʻae hina lolo mei he fale fehikitaki ʻe Satoki ko e taulaʻeiki, pea ne pani ʻaki ʻa Solomone. Pea naʻa nau ifi ʻae meʻalea: pea naʻe pehē ʻe he kakai kotoa pē, “Ke moʻui ʻae tuʻi ko Solomone.”
40 Hierauf geleitete ihn alles Volk (nach der Burg) hinauf, indem die Leute alle dabei auf Flöten bliesen und so laut und freudig jubelten, daß die Erde vor ihrem Geschrei schier bersten wollte.
Pea naʻe muimui hake kiate ia ʻae kakai kotoa pē, pea naʻe ifi ʻe he kakai ʻenau ngaahi fafangu, pea naʻa nau fiefia ʻi he fiefia lahi ʻaupito, ko ia naʻe mafahi ʻae fonua ʻi heʻenau longoaʻa.
41 Das hörten Adonia und alle seine Gäste, als sie eben mit dem Mahl zu Ende waren. Als nun Joab den Posaunenschall vernahm, fragte er: »Was bedeutet das Geschrei und der Lärm in der Stadt?«
Pea naʻe fanongo ki ai ʻa ʻAtunaisa pea mo e kakai kotoa pē naʻe ʻiate ia, ʻo feʻunga mo e fakaʻosi ʻenau kai. Pea ʻi he fanongo ʻa Soape ki he ifi ʻae meʻalea, naʻa ne pehē, “Ko e hā ʻoku longoaʻa ai ʻae kolo mo maveuveu?”
42 Während er noch redete, kam Jonathan, der Sohn des Priesters Abjathar; und Adonia rief ihm zu: »Komm herein, du bist ein zuverlässiger Mann und bringst gewiß gute Botschaft!«
Pea ʻiloange, lolotonga ʻa ʻene kei lea, naʻe haʻu ʻa Sonatane ko e foha ʻo ʻApaiata ko e taulaʻeiki: pea naʻe pehē ʻe ʻAtunaisa kiate ia, “Hū mai; he ko e tangata toʻa koe pea ʻoku ke ʻomi ha ongoongolelei.”
43 Aber Jonathan antwortete dem Adonia: »Im Gegenteil! Unser Herr, der König David, hat Salomo zum König gemacht!
Pea naʻe lea ʻo pehēange ʻe Sonatane kia ʻAtunaisa, “Ko e moʻoni kuo fakanofo ʻe Tevita ʻa Solomone ke ne tuʻi.
44 Der König hat nämlich den Priester Zadok, den Propheten Nathan und Benaja, den Sohn Jojadas, samt der Leibwache der Krethi und Plethi mit ihm entsandt; diese haben ihn das Maultier des Königs besteigen lassen,
Pea kuo fekau atu ia mo Satoki ko e taulaʻeiki, mo Netane ko e palōfita, mo Penaia ko e foha ʻo Sehoiata, mo e kakai Keliti, mo e kakai Peleti, pea kuo nau fakaheka ia ki he miuli ʻae tuʻi:
45 und der Priester Zadok und der Prophet Nathan haben ihn am Gihon zum König gesalbt und sind von dort jubelnd (auf die Burg) hinaufgezogen, und die ganze Stadt ist dadurch in Aufregung geraten; daher rührt das Geschrei, das ihr gehört habt.
Pea kuo pani ʻaki ia ʻae lolo ʻi Kilioni ke hoko ko e tuʻi, ʻe Satoki ko e taulaʻeiki mo Netane ko e palōfita: pea kuo nau ʻohake mei ai mo e fiefia, ko ia naʻe toe mavava ai ʻae kolo. Ko e longoaʻa eni ʻaia kuo mou fanongo ki ai.
46 Salomo hat sich dann auch auf den Königsthron gesetzt;
Pea kuo nofo foki ʻa Solomone ʻi he nofoʻa fakatuʻi ʻoe puleʻanga.
47 außerdem sind auch die Diener des Königs bereits hineingegangen, um unserm Herrn, dem König David, Glück zu wünschen mit den Worten: ›Dein Gott möge den Namen Salomos noch ruhmvoller machen als den deinigen und seinen Thron noch mehr erhöhen als den deinigen!‹ Dabei hat der König sich auf seinem Lager verneigt
Pea naʻe haʻu foki ʻae kau tamaioʻeiki ʻoe tuʻi ke tāpuakiʻi ʻa hotau ʻeiki ko e tuʻi ko Tevita, ʻo pehē, ‘Ke ngaohi ʻe he ʻOtua ʻae hingoa ʻo Solomone ke lelei hake ʻi ho hingoa ʻoʻou, pea ne ngaohi ʻa hono nofoʻa fakatuʻi ke lahi hake ʻi ho nofoʻanga ʻoʻou.’ Pea naʻe punou hifo ʻae tuʻi ʻi hono mohenga.
48 und auch noch die Worte hinzugefügt: ›Gepriesen sei der HERR, der Gott Israels, der es heute so gefügt hat, daß ich einen Nachfolger (aus meinem Geschlecht) auf meinem Throne mit eigenen Augen sitzen sehe!‹«
Pea naʻe lea pehē foki ʻe he tuʻi, ‘Fakafetaʻi kia Sihova ko e ʻOtua ʻo ʻIsileli, ʻaia kuo ne foaki mai ha tokotaha ke nofo ki hoku nofoʻa fakatuʻi he ʻaho ni, ka kuo sio ki ai ʻa hoku mata.’”
49 Da erschraken alle, die von Adonia eingeladen worden waren; sie brachen auf und gingen ein jeder seines Weges.
Pea naʻe manavahē ʻae kakai kotoa pē naʻe ʻia ʻAtunaisa, pea naʻa nau tutuʻu hake, pea ʻalu taki taha ʻae tangata ʻi hono hala.
50 Adonia selbst aber, der sich vor Salomo fürchtete, eilte sofort hin und umfaßte die Hörner des Altars.
Pea naʻe manavahē ʻa ʻAtunaisa koeʻuhi ko Solomone, pea naʻa ne tuʻu hake, mo ne ʻalu ʻo ne puke ki he nifo ʻoe feilaulauʻanga.
51 Als man dies dem Salomo meldete mit den Worten: »Adonia hat jetzt aus Furcht vor dem König Salomo die Hörner des Altars umfaßt und erklärt, der König Salomo möge ihm erst schwören, daß er seinen Knecht nicht hinrichten lassen wolle«,
Pea naʻe tala kia Solomone, ʻo pehē, Vakai, ʻoku manavahē ʻa ʻAtunaisa ki he tuʻi ko Solomone: he vakai, kuo ne puke atu ki he nifo ʻoe feilaulauʻanga, ʻo ne pehē, “Tuku ke fuakava ʻe he tuʻi ko Solomone kiate au he ʻaho ni, ʻe ʻikai te ne tāmateʻi ʻa ʻene tamaioʻeiki ʻaki ʻae heletā.”
52 sagte Salomo: »Wenn er sich als ein ehrenhafter Mann erweist, so soll ihm kein Haar gekrümmt werden; läßt er sich aber Böses zuschulden kommen, dann ist er ein Kind des Todes!«
Pea naʻe pehē ʻe Solomone, “Kapau te ne fai ʻo ngali mo ha tangata lelei, ʻe ʻikai siʻi tō ki he kelekele hano tuʻoni louʻulu ʻe taha: pea kapau ʻe ʻilo ha kovi ʻiate ia, ko e moʻoni te ne mate.”
53 Darauf ließ ihn der König Salomo vom Altar wegholen; und als er kam und sich vor dem König Salomo niederwarf, sagte dieser zu ihm: »Gehe in dein Haus!«
Ko ia naʻe fekau atu ʻe Solomone, pea naʻa nau ʻomi ia mei he feilaulauʻanga. Pea naʻa ne haʻu ʻo ne punou hifo ia ki he tuʻi ko Solomone: pea naʻe pehē ʻe Solomone kiate ia, “ʻAlu koe ki ho fale.”

< 1 Koenige 1 >