< Ester 4 >

1 Da Mardachai erfuhr alles, was geschehen war, zerriß er seine Kleider und legte einen Sack an und Asche; und ging hinaus mitten in die Stadt und schrie laut und kläglich.
Pea ʻi he ʻilo ʻe Motekiai ʻaia kotoa pē kuo fai, naʻe haehae hono ngaahi kofu ʻe Motekiai, pea ʻai ʻae kofu tauangaʻa mo e efuefu, pea ʻalu ia kituʻa ki he loto kolo, pea tangi kalanga ia mo fakamamahi:
2 Und kam vor das Tor des Königs. Denn es mußte niemand zu des Königs Tor eingehen, der einen Sack anhätte.
Pea naʻe haʻu ia, ʻio, ki he mata ʻoe matapā ʻoe tuʻi: he naʻe ʻikai ngofua ke hū ha tokotaha ki ai kuo kofu ʻi he kofu tauangaʻa.
3 Und in allen Ländern, an welchen Ort des Königs Wort und Gebot gelangete, war ein groß Klagen unter den Juden, und viele fasteten, weineten, trugen Leid und lagen in Säcken und in der Asche.
Pea ko e potu puleʻanga kotoa pē naʻe hoko ki ai ʻae fekau ʻae tuʻi mo ʻene tuʻutuʻuni, naʻe ʻi ai ʻae mamahi lahi ʻi he kakai Siu, mo e ʻaukai, mo e tangi, mo e tangilāulau; pea naʻe tokoto ʻae tokolahi ʻi he kofu tauangaʻa mo e efuefu.
4 Da kamen die Dirnen Esthers und ihre Kämmerer und sagten's ihr an. Da erschrak die Königin sehr. Und sie sandte Kleider, daß Mardachai anzöge und den Sack von ihm ablegte; er aber nahm sie nicht.
Ko ia naʻe haʻu ai ʻae kau fefine ʻa Eseta mo ʻene kautauhi ʻo tala ia kiate ia. Pea naʻe mamahi lahi ʻaupito ai ʻae tuʻi fefine; pea ne fekau [ke ʻave ]ʻae ngaahi kofu ke fakakofuʻaki ʻa Motekiai, pea ke toʻo ʻo ʻave hono ngaahi kofu tauangaʻa meiate ia: ka naʻe ʻikai te ne maʻu ia.
5 Da rief Esther Hathach unter des Königs Kämmerern, der vor ihr stund, und befahl ihm an Mardachai, daß sie erführe, was das wäre, und warum er so täte.
Pea naʻe fekau ʻe Eseta ke haʻu ʻa Hataki, ko e tokotaha ʻoe kau tangata tauhi ʻae tuʻi, ʻaia naʻe tuʻutuʻuni ia ʻe he tuʻi ke tauhi ia, pea ne tuku kiate ia ʻae fekau kia Motekiai, ke ʻilo pe ko e hā ia, pea kuo tupu ʻi he hā.
6 Da ging Hathach hinaus zu Mardachai an die Gasse in der Stadt, die vor dem Tor des Königs war.
Ko ia naʻe ʻalu atu ai ʻa Hataki kia Motekiai ki he hala lahi ʻoe kolo, ʻaia naʻe ʻi he mata ʻoe matapā ʻoe tuʻi.
7 Und Mardachai sagte ihm alles, was ihm begegnet wäre, und die Summa des Silbers, das Haman geredet hatte in des Königs Kammer darzuwägen um der Juden willen, sie zu vertilgen.
Pea naʻe fakahā kiate ia ʻe Motekiai ʻae meʻa kotoa pē kuo hoko kiate ia, pea mo e ngaahi paʻanga naʻe fakahā ʻe Hamani ke totongi ki he fale koloa ʻoe tuʻi koeʻuhi ko e kakai Siu, ke fakaʻauha ʻakinautolu.
8 Und gab ihm die Abschrift des Gebots, das zu Susan angeschlagen war, sie zu vertilgen, daß er es Esther zeigete und ihr ansagete und geböte ihr, daß sie zum Könige hineinginge und täte eine Bitte an ihn um ihr Volk.
Pea naʻa ne ʻatu foki kiate ia hono hiki ʻoe tohi ʻae fono naʻe fai ʻi Susani ke fakaʻauha ʻakinautolu, ke ne fakahā ia kia Eseta, pea ke fakahā ia kiate ia, pea ke fekau kiate ia ke ʻalu ia ki he tuʻi, ke fai ʻae hū kiate ia, pea ke fai ʻae kole ʻi hono ʻao maʻa hono kakai.
9 Und da Hathach hineinkam und sagte Esther die Worte Mardachais,
Pea naʻe haʻu ʻa Hataki ʻo tala kia Eseta ʻae ngaahi lea ʻa Motekiai.
10 sprach Esther zu Hathach und gebot ihm an Mardachai:
Pea naʻe toe lea ʻa Eseta kia Hataki, ʻo ne tuku kiate ia ʻae fekau kia Motekiai;
11 Es wissen alle Knechte des Königs und das Volk in den Landen des Königs, daß, wer zum Könige hineingehet inwendig in den Hof, er sei Mann oder Weib, der nicht gerufen ist, der soll stracks Gebots sterben, es sei denn, daß der König den güldenen Zepter gegen ihn reiche, damit er lebendig bleibe. Ich aber bin nun in dreißig Tagen nicht gerufen, zum Könige hineinzukommen.
“ʻOku ʻilo ʻe he kau tamaioʻeiki kotoa pē ʻae tuʻi, mo e kakai kotoa pē ʻoe ngaahi puleʻanga ʻoe tuʻi ʻoku nau ʻilo, ke ʻilonga ha tokotaha, pe ko ha tangata pe ha fefine, ʻe hū ia ki he tuʻi ʻi he fale ʻi loto fale, pea naʻe ʻikai fekau, ʻoku ai ʻae fono pe taha ʻaʻana ke tāmateʻi ia, ka ko ia pe ʻe mafao atu ki ai ʻe he tuʻi ʻae tokotoko koula ke moʻui ai ia; pea kuo ʻikai ui au ke hū atu ki he tuʻi ʻi he ʻaho ʻe tolungofulu kuo hili ni.”
12 Und da die Worte der Esther wurden Mardachai angesagt,
Pea naʻa nau tala kia Motekiai ʻae ngaahi lea ʻa Eseta.
13 hieß Mardachai Esther wieder sagen: Gedenke nicht, daß du dein Leben errettest, weil du im Hause des Königs bist, vor allen Juden;
Pea naʻe fekau ʻe Motekiai ke tala kia Eseta, “ʻOua naʻa ke mahalo te ke muʻaki hao koe ʻi he kakai Siu kotoa pē koeʻuhi ko hoʻo ʻi he fale ʻoe tuʻi.
14 denn wo du wirst zu dieser Zeit schweigen, so wird eine Hilfe und Errettung aus einem andern Ort den Juden entstehen, und du und deines Vaters Haus werdet umkommen. Und wer weiß, ob du um dieser Zeit willen zum Königreich kommen bist?
He kapau te ke mātuʻaki longo pe koe ʻi he kuonga ni, ʻe hoko ai ʻae fakaʻataʻatā mo e fakamoʻui ʻoe kakai Siu mei ha potu ʻe taha: ka ko koe mo e fale ʻo hoʻo tamai ʻe fakaʻauha; pea ko hai ʻoku ne ʻiloʻi naʻa kuo ke hoko ai koe ki he puleʻanga koeʻuhi ko ha kuonga pehē ni?”
15 Esther hieß Mardachai antworten:
Pea naʻe toki fekau ʻe Eseta kiate kinautolu ke ʻave kia Motekiai ʻae tali ni,
16 So gehe hin und versammle alle Juden, die zu Susan vorhanden sind, und fastet für mich, daß ihr nicht esset und trinket in dreien Tagen weder Tag noch Nacht; ich und meine Dirnen wollen auch also fasten. Und also will ich zum Könige hineingehen wider das Gebot; komme ich um, so komme ich um.
“ʻAlu pea fakakātoa fakataha ʻae ngaahi Siu kotoa pē ʻoku nofo ʻi Susani, pea ke mou ʻaukai koeʻuhi ko au, pea ʻoua naʻa mou kai pe inu ʻi he ʻaho ʻe tolu, [ʻi he pō], pe [ʻi he ]ʻaho: Ko au mo ʻeku kau fefine te mau ʻaukai foki: pea ko ia te u hū ai ki he tuʻi, ʻaia ʻoku ʻikai taau mo e fono: pea kapau te u mate ai, te u mate pē.”
17 Mardachai ging hin und tat alles, was ihm Esther geboten hatte.
Ko ia naʻe ʻalu ai ʻa Motekiai ʻi hono hala, pea fai ia ʻo fakatatau ki he fekau kotoa pē ʻa Eseta kiate ia.

< Ester 4 >