Job 8
1 And Bildad the Shuhite answereth and saith: —
Tada odgovori Vildad Sušanin i reèe:
2 Till when dost thou speak these things? And a strong wind — sayings of thy mouth?
Dokle æeš tako govoriti? i rijeèi usta tvojih dokle æe biti kao silan vjetar?
3 Doth God pervert judgment? And doth the Mighty One pervert justice?
Eda li Bog krivo sudi? ili svemoguæi izvræe pravdu?
4 If thy sons have sinned before Him, And He doth send them away, By the hand of their transgression,
Što su sinovi tvoji zgriješili njemu, zato ih je dao bezakonju njihovu.
5 If thou dost seek early unto God, And unto the Mighty makest supplication,
A ti da potražiš Boga i pomoliš se svemoguæemu,
6 If pure and upright thou [art], Surely now He waketh for thee, And hath completed The habitation of thy righteousness.
Ako si èist i prav, zaista æe se prenuti za te i èestit æe uèiniti pravedan stan tvoj;
7 And thy beginning hath been small, And thy latter end is very great.
I poèetak æe tvoj biti malen, a pošljedak æe ti biti vrlo velik.
8 For, ask I pray thee of a former generation, And prepare to a search of their fathers,
Jer pitaj preðašnji naraštaj, i nastani da razbereš od otaca njihovijeh;
9 (For of yesterday we [are], and we know not, For a shadow [are] our days on earth.)
Jer smo mi juèerašnji, i ne znamo ništa, jer su naši dani na zemlji sjen.
10 Do they not shew thee — speak to thee, And from their heart bring forth words?
Neæe li te oni nauèiti? neæe li ti kazati i iz srca svojega iznijeti rijeèi?
11 'Doth a rush wise without mire? A reed increase without water?
Nièe li sita bez vlage? raste li rogoz bez vode?
12 While it [is] in its budding — uncropped, Even before any herb it withereth.
Dok se još zeleni, dok se ne pokosi, suši se prije svake trave.
13 So [are] the paths of all forgetting God, And the hope of the profane doth perish,
Take su staze svijeh koji zaboravljaju Boga, i nadanje licemjerovo propada.
14 Whose confidence is loathsome, And the house of a spider his trust.
Njegovo se nadanje podlama i uzdanje je njegovo kuæa paukova;
15 He leaneth on his house — and it standeth not: He taketh hold on it — and it abideth not.
Nasloni se na kuæu svoju, ali ona ne stoji tvrdo; uhvati se za nju, ali se ona ne može održati.
16 Green he [is] before the sun, And over his garden his branch goeth out.
Zeleni se na suncu, i uvrh vrta njegova pružaju se ogranci njegovi;
17 By a heap his roots are wrapped, A house of stones he looketh for.
Žile njegove zapleæu se kod izvora, i na mjestu kamenitu širi se;
18 If [one] doth destroy him from his place, Then it hath feigned concerning him, I have not seen thee!
Ali kad se išèupa iz mjesta svojega, ono ga se odrièe: nijesam te vidjelo.
19 Lo, this [is] the joy of his way, And from the dust others spring up.'
Eto, to je radost od njegova puta; a iz praha nièe drugi.
20 Lo, God doth not reject the perfect, Nor taketh hold on the hand of evil doers.
Gle, Bog ne odbacuje dobroga, ali ne prihvata za ruku zlikovca.
21 While he filleth with laughter thy mouth, And thy lips with shouting,
Još æe napuniti usta tvoja smijeha i usne tvoje popijevanja.
22 Those hating thee do put on shame, And the tent of the wicked is not!
Nenavidnici tvoji obuæi æe se u sramotu, i šatora bezbožnièkoga neæe biti.
