Psalms 137

1 By the waters of Babylon there we sat, and we wept at the thought of Zion.

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

2 There on the poplars we hung our harps.

o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

3 For there our captors called for a song: our tormentors, rejoicing, saying: ‘Sing us one of the songs of Zion.’

I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

4 How can we sing the Lord’s song in the foreigner’s land?

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

5 If I forget you, Jerusalem, may my right hand wither.

Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

6 May my tongue stick to the roof of my mouth, if I am unmindful of you, or don’t set Jerusalem above my chief joy.

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

7 Remember the Edomites, Lord, the day of Jerusalem’s fall, when they said, ‘Lay her bare, lay her bare, right down to her very foundation.’

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

8 Babylon, despoiler, happy are those who pay you back for all you have done to us.

Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

9 Happy are they who seize and dash your children against the rocks.

Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!