Psalms 137

1 By the rivers of Babylon, there we sat down, yea, we wept, When we remembered Zion.

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

2 We hung our harps on the willows in the midst thereof.

o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

3 For there they who carried us away captive required of us a song; They who wasted us required of us mirth: “Sing us one of the songs of Zion!”

I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

4 How shall we sing the LORD'S song In a strange land?

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

5 If I forget thee, O Jerusalem, Let my right hand forget her cunning!

Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

6 If I do not remember thee, Let my tongue cleave to the roof of my mouth; If I prefer not Jerusalem above my chief joy!

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

7 Remember, O LORD! against the children of Edom The day of the calamity of Jerusalem! Who said, “Raze it, Raze it to its foundations!”

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

8 O daughter of Babylon, thou destroyer! Happy be he who requiteth thee As thou hast dealt with us!

Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

9 Happy be he who seizeth thy little ones And dasheth them against the stones!

Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!