Psalms 137

1 By the rivers of Babylon, there we sat, and we also wept when we remembered Zion.

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

2 Upon the willows in her midst had we hung up our harps.

o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

3 For there our captors demanded of us the words of song; and those that mocked us, joy, [saying, ] Sing for us one of the songs of Zion.

I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

4 How should we sing the song of the Lord on the soil of the stranger?

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

5 If I forget thee, O Jerusalem, may my right hand forget—.

Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

6 May my tongue cleave to my palate if I do not remember thee: if I recall not Jerusalem at the head of my joy.

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

7 Remember, O Lord, unto the children of Edom the day of Jerusalem; who said, Raze it, raze it, even to her very foundation.

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

8 O daughter of Babylon, who art wasted: happy he, that repayeth thee thy recompense for what thou hast done to us.

Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

9 Happy he, that seizeth and dasheth thy babes against the rock.

Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!