Job 10
1 My soul is weary of my life; I will leave my complaint upon myself; I will speak in the bitterness of my soul.
Dodijao je duši mojoj život moj; pustiæu od sebe tužnjavu svoju, govoriæu u jadu duše svoje.
2 I will say unto God, Do not condemn me; shew me wherefore thou contendest with me.
Reæi æu Bogu: nemoj me osuditi; kaži mi zašto se preš sa mnom.
3 [Is it] good unto thee that thou shouldest oppress, that thou shouldest despise the work of thine hands, and shine upon the counsel of the wicked?
Je li ti milo da èiniš silu, da odbacuješ djelo ruku svojih i savjet bezbožnièki obasjavaš?
4 Hast thou eyes of flesh? or seest thou as man seeth?
Jesu li u tebe oèi tjelesne? vidiš li kao što vidi èovjek?
5 [Are] thy days as the days of man? [are] thy years as man’s days,
Jesu li dani tvoji kao dani èovjeèji, i godine tvoje kao vijek ljudski,
6 That thou enquirest after mine iniquity, and searchest after my sin?
Te istražuješ moje bezakonje i za grijeh moj razbiraš?
7 Thou knowest that I am not wicked; and [there is] none that can deliver out of thine hand.
Ti znaš da nijesam kriv, i nema nikoga ko bi izbavio iz tvoje ruke.
8 Thine hands have made me and fashioned me together round about; yet thou dost destroy me.
Tvoje su me ruke stvorile i naèinile, i ti me otsvuda potireš.
9 Remember, I beseech thee, that thou hast made me as the clay; and wilt thou bring me into dust again?
Opomeni se da si me kao od kala naèinio, i opet æeš me u prah obratiti.
10 Hast thou not poured me out as milk, and curdled me like cheese?
Nijesi li me kao mlijeko slio i kao sir usirio me?
11 Thou hast clothed me with skin and flesh, and hast fenced me with bones and sinews.
Navukao si na me kožu i meso, i kostima i žilama spleo si me.
12 Thou hast granted me life and favour, and thy visitation hath preserved my spirit.
Životom i milošæu darivao si me; i staranje tvoje èuvalo je duh moj.
13 And these [things] hast thou hid in thine heart: I know that this [is] with thee.
I sakrio si to u srcu svojem; ali znam da je u tebe.
14 If I sin, then thou markest me, and thou wilt not acquit me from mine iniquity.
Ako sam zgriješio, opazio si me, i nijesi me oprostio bezakonja mojega.
15 If I be wicked, woe unto me; and [if] I be righteous, [yet] will I not lift up my head. [I am] full of confusion; therefore see thou mine affliction;
Ako sam skrivio, teško meni! ako li sam prav, ne mogu podignuti glave, pun sramote i videæi muku svoju.
16 For it increaseth. Thou huntest me as a fierce lion: and again thou shewest thyself marvellous upon me.
I ako se podigne, goniš me kao lav, i opet èiniš èudesa na meni.
17 Thou renewest thy witnesses against me, and increasest thine indignation upon me; changes and war [are] against me.
Ponavljaš svjedoèanstva svoja protiv mene, i umnožavaš gnjev svoj na me; vojske jedna za drugom izlaze na me.
18 Wherefore then hast thou brought me forth out of the womb? Oh that I had given up the ghost, and no eye had seen me!
Zašto si me izvadio iz utrobe? o da umrijeh! da me ni oko ne vidje!
19 I should have been as though I had not been; I should have been carried from the womb to the grave.
Bio bih kao da nigda nijesam bio; iz utrobe u grob bio bih odnesen.
20 [Are] not my days few? cease [then, and] let me alone, that I may take comfort a little,
Nije li malo dana mojih? prestani dakle i okani me se da se malo oporavim,
21 Before I go [whence] I shall not return, [even] to the land of darkness and the shadow of death;
Prije nego otidem odakle se neæu vratiti, u zemlju tamnu i u sjen smrtni,
22 A land of darkness, as darkness [itself; and] of the shadow of death, without any order, and [where] the light [is] as darkness.
U zemlju tamnu kao mrak i u sjen smrtni, gdje nema promjene i gdje je vidjelo kao tama.
