Psalms 137

1 By the rivers of Babylon, there we sat down; yea, we wept when we remembered Zion.

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

2 We hanged our harps upon the willows in the midst thereof.

o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

3 For there they that carried us away captive required of us a song; and they that made us wail [required] mirth, [saying, ] Sing us [one] of the songs of Zion.

I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

4 How should we sing a song of Jehovah's upon a foreign soil?

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

5 If I forget thee, Jerusalem, let my right hand forget [its skill];

Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

6 If I do not remember thee, let my tongue cleave to my palate: if I prefer not Jerusalem above my chief joy.

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

7 Remember, O Jehovah, against the sons of Edom, the day of Jerusalem; who said, Lay [it] bare, Lay [it] bare, down to its foundation!

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

8 Daughter of Babylon, who art to be laid waste, happy he that rendereth unto thee that which thou hast meted out to us.

Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

9 Happy he that taketh and dasheth thy little ones against the rock.

Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!