Psalms 137

1 By the rivers of Babylon we sat and wept when we remembered Zion.

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

2 There on the willows we hung our harps,

o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

3 for there our captors requested a song; our tormentors demanded songs of joy: “Sing us a song of Zion.”

I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

4 How can we sing a song of the LORD in a foreign land?

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

5 If I forget you, O Jerusalem, may my right hand cease to function.

Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

6 May my tongue cling to the roof of my mouth if I do not remember you, if I do not exalt Jerusalem as my greatest joy!

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

7 Remember, O LORD, the sons of Edom on the day Jerusalem fell: “Destroy it,” they said, “tear it down to its foundations!”

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

8 O Daughter of Babylon, doomed to destruction, blessed is he who repays you as you have done to us.

Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

9 Blessed is he who seizes your infants and dashes them against the rocks.

Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!