< Jona 4 >

1 Maar juist hierover was Jonas zeer ontstemd en vertoornd.
Ka naʻe mamahi ʻaupito ai ʻa Siona, pea lahi ʻaupito ʻa ʻene ʻita.
2 Hij bad tot Jahweh, en sprak: Ach, Jahweh; heb ik het niet gezegd, toen ik nog in mijn land vertoefde, en ben ik juist daarom niet ijlings naar Tarsjisj gevlucht? Ik wist immers wel, dat Gij een genadig God zijt, barmhartig, lankmoedig en rijk aan ontferming; en dat Gij dus wel spijt zoudt krijgen over het onheil.
Pea naʻa ne lotu kia Sihova, ʻo ne pehē, “ʻE Sihova ʻoku ou kole kiate koe, ʻikai naʻaku pehē, ʻe pehē pe, ʻi heʻeku kei ʻi hoku fonua? Ko ia ia naʻaku hola leva ai ki Tasisi; he naʻaku ʻilo ko e ʻOtua angaʻofa koe, pea faʻa ʻaloʻofa, ʻo tuai ki he houhau, pea angalelei ʻaupito, mo ke faʻa liliu mei he kovi.
3 Ontneem mij nu ook maar het leven; want de dood is mij liever dan het leven.
Ko ia ko eni, ʻe Sihova ʻoku ou kole kiate koe toʻo ʻa ʻeku moʻui meiate au, he ʻoku lelei lahi kiate au ke u mate ʻi heʻeku moʻui.”
4 Maar Jahweh zei hem: Hebt ge wel reden genoeg, om zo verdrietig te zijn?
Pea naʻe toki folofola ʻa Sihova, “ʻOku lelei koā ʻa hoʻo ʻita?”
5 Daarop verliet Jonas de stad, en nam zijn verblijf aan de oostkant der stad; daar maakte hij zich een loofhut, en zette zich in haar schaduw neer, om af te wachten, wat er met de stad zou gebeuren.
Ko ia naʻe mahuʻi atu ʻa Siona mei he kolo, pea ne nofo ki he potu fakahahake ʻoe kolo, pea naʻa ne ngaohi ʻi ai! ʻae fale louʻakau, pea ne nofo ia ʻi lalo ʻi hono malumalu, ko ʻene tatali kaeʻoua ke ne mamata pe ko e hā ʻe hoko ki he kolo.
6 Nu liet God de Heer een klimop boven Jonas opschieten, om schaduw te geven voor zijn hoofd, en hem zó van zijn kwade luim te genezen. En Jonas was inderdaad uiterst verheugd over de klimop.
Pea naʻe teuteu ʻe Sihova ko e ʻOtua, ʻae ʻakau, mo ne ngaohi ia ke tupu hake ʻo fakamalumalu ʻa Siona, koeʻuhi ke malu ai hono ʻulu, ke ʻoua naʻa ne mamahi. Ko ia naʻe fiefia ʻaupito ʻa Siona koeʻuhi ko e ʻakau.
7 Maar de volgende dag liet God in de vroege morgen een worm knagen aan de klimop, zodat hij verdorde;
Ka ʻi he hoko ki he pongipongi ʻoe ʻaho ʻe taha, naʻe teuteu ʻe he ʻOtua ʻae kelemutu, pea ne maumauʻi ʻae ʻakau, pea mae ai ia.
8 en toen de zon was opgegaan, deed Hij een verzengende oostenwind waaien. Nu brandde de zon op Jonas’ hoofd, en versmachtend zonk hij neer. Hij wenste te sterven, en sprak: De dood is mij liever dan het leven!
Pea naʻe hoko ʻo pehē, ʻi heʻene hopo hake ʻae laʻā, naʻe teuteu ʻe he ʻOtua ʻae matangi vela mei he potu hahake; pea ne vela hifo ʻae laʻā ki he ʻulu ʻo Siona, ko ia ne pongia ai ia, pea naʻa ne holi ʻi hono loto ke ne mate, ʻo ne pehē, “ʻOku lelei hake ʻeku mate ʻi heʻeku moʻui.”
9 Maar God zei tot Jonas: Hebt ge wel reden genoeg, om zo verdrietig te zijn over de klimop? Hij antwoordde: Ja ik heb reden genoeg, om dodelijk misnoegd te zijn.
Pea naʻe pehē ʻe he ʻOtua kia Siona, “ʻOku lelei koā ʻa hoʻo ʻita koeʻuhi ko e ʻakau?” Pea naʻa ne pehē, “ʻOku ou tonuhia ʻi heʻeku ʻita, ʻo aʻu ki he mate.”
10 Nu sprak Jahweh: Gij zijt bekommerd over de klimop, waarvoor ge geen zorg hebt gehad, en die ge niet hebt gekweekt; die in één nacht is opgeschoten, en in één nacht verdord.
Pea naʻe toki pehē ʻe Sihova, “Kuo ke ʻofa mamahi ki he ʻakau, ʻaia naʻe ʻikai te ke ngāue ki ai pe te ke fakatupu; ʻaia ne tupu hake ʻi he pō ʻe taha, pea mate ʻi he pō ʻe taha:
11 En Ik zou niet bekommerd zijn over Ninive, die grote stad, waarin, behalve de vele dieren, meer dan honderd twintig duizend mensen wonen, die het onderscheid niet kennen tussen hun rechter- en linkerhand!
Pea ʻoku ʻikai totonu koā ʻa ʻeku fakamoʻui ʻa Ninive, ʻae kolo lahi ko ia, ʻaia ʻoku nofo ai ʻae kakai tokolahi hake ʻi he toko ono mano, ʻoku ʻikai faʻa ʻilo honau nima toʻomataʻu mei honau nima toʻohema; pea ʻi ai mo e fanga manu lahi ʻaupito?”

< Jona 4 >