Psalmi 78
1 Poučna pjesma. Asafova. Poslušaj, narode moj, moju nauku, prikloni uho riječima usta mojih!
Èuj, narode moj, nauk moj, prigni uho svoje k rijeèima usta mojih.
2 Otvorit ću svoja usta na pouku, iznijet ću tajne iz vremena davnih.
Otvoram za prièu usta svoja, kazaæu stare pripovijetke.
3 Ono što čusmo i saznasmo, što nam kazivahu oci,
Što slušasmo i doznasmo, i što nam kazivaše oci naši,
4 nećemo kriti djeci njihovoj, predat ćemo budućem koljenu: slavu Jahvinu i silu njegovu i djela čudesna što ih učini.
Neæemo zatajiti od djece njihove, naraštaju poznom javiæemo slavu Gospodnju i silu njegovu i èudesa koja je uèinio.
5 Svjedočanstvo podiže on u Jakovu, Zakon postavi u Izraelu, da ono što naredi ocima našim oni djeci svojoj objave,
Svjedoèanstvo podiže u Jakovu, i u Izrailju postavi zakon, koji dade ocima našim da ga predadu djeci svojoj;
6 da sazna budući naraštaj, i sinovi koji će se roditi da djeci svojoj kazuju
Da bi znao potonji naraštaj, djeca koja æe se roditi, pa i oni da bi kazivali svojoj djeci
7 da u Boga ufanje svoje stave i ne zaborave djela Božjih, već da vrše zapovijedi njegove,
Da polažu na Boga nadanje svoje, i ne zaboravljaju djela Božijih, i zapovijesti njegove da drže;
8 kako ne bi bili, kao oci njihovi, naraštaj buntovan, prkosan - naraštaj srcem nestalan i duhom Bogu nevjeran.
I da ne budu kao oci njihovi, rod nevaljao i uporan, rod koji ne bješe tvrd srcem svojim, niti vjeran Bogu duhom svojim.
9 Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.
Sinovi Jefremovi naoružani, koji strijeljaju iz luka, vratiše se natrag, kad bijaše boj.
10 Saveza s Bogom ne održaše i ne htjedoše hoditi po Zakonu njegovu.
Ne saèuvaše zavjeta Božijega, i po zakonu njegovu ne htješe hoditi.
11 Zaboraviše na djela njegova, na čudesa koja im pokaza.
Zaboraviše djela njegova, i èudesa, koja im je pokazao,
12 Pred njihovim ocima činio je znakove u Egiptu, u Soanskom polju.
Kako pred ocima njihovijem uèini èudesa u zemlji Misirskoj, na polju Soanu;
13 On more razdijeli i njih prevede, vode kao nasip uzdiže.
Razdvoji more, i provede ih, od vode naèini zid;
14 Danju ih vodio oblakom, a svu noć ognjem blistavim.
I vodi ih danju oblakom, i svu noæ svijetlijem ognjem;
15 U pustinji hrid prolomi i napoji ih obilno kao iz bezdana.
Raskida stijene u pustinji, i poji ih kao iz velike bezdane;
16 Iz stijene izbi potoke te izvede vode k'o velike rijeke.
Izvodi potoke iz kamena, i vodi vodu rijekama.
17 A oni jednako griješiše, prkosiše Višnjem u pustinji.
Ali oni još jednako griješiše njemu, i gnjeviše višnjega u pustinji.
18 Boga su kušali u srcima svojim ištuć' (jela) svojoj pohlepnosti.
I kušaše Boga u srcu svom, ištuæi (jela) po volji svojoj,
19 Prigovarali su Bogu i pitali: “Može li Gospod stol u pustinji prostrti?
I vikaše na Boga, i rekoše: “može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji?
20 Eno, udari u hrid, i voda poteče i provreše potoci: a može li dati i kruha, i mesa pružiti svome narodu?”
Evo! on udari u kamen, i poteèe voda, i rijeke ustadoše; može li i hljeba dati? hoæe li i mesa postaviti narodu svojemu?”
21 Kad to začu Jahve, gnjevom usplamtje: oganj se raspali protiv Jakova, srdžba se razjari protiv Izraela,
Gospod èu i razljuti se, i oganj se razgorje na Jakova, i gnjev se podiže na Izrailja.
22 jer ne vjerovaše Bogu niti se u njegovu pomoć uzdaše.
Jer ne vjerovaše Bogu i ne uzdaše se u pomoæ njegovu.
23 Pa ozgo naredi oblaku i otvori brane nebeske,
Tada zapovjedi oblacima odozgo, i otvori vrata nebeska,
24 k'o kišu prosu na njih mÓanu da jedu i nahrani ih kruhom nebeskim.
I pusti, te im podaždje mana za jelo, i hljeb nebeski dade im.
25 Čovjek blagovaše kruh Jakih; on im dade hrane do sitosti.
Hljeba anðelskoga jeðaše èovjek; posla im (jela) do sitosti.
26 Probudi na nebu vjetar istočni i svojom silom južnjak dovede.
Pusti nebom ustoku, i navede silom svojom jug;
27 Prosu na njih mesa k'o prašine i ptice krilatice k'o pijeska morskoga.
I kao prahom zasu ih mesom, i kao pijeskom morskim pticama krilatim;
28 Padoše usred njihova tabora i oko šatora njihovih.
Pobaca ih sred okola njihova, oko šatora njihovijeh.
29 Jeli su i nasitili se, želju njihovu on im ispuni.
I najedoše se i dade im što su željeli.
30 Još nisu svoju utažili pohlepu i jelo im još bješe u ustima,
Ali ih još i ne proðe želja, još bješe jelo u ustima njihovijem,
31 kad se srdžba Božja na njih raspali: pokosi smrću prvake njihove i mladiće pobi Izraelove.
Gnjev se Božji podiže na njih i pomori najjaèe meðu njima, i mladiæe u Izrailju pobi.
32 Uza sve to griješiše dalje i ne vjerovaše u čudesna djela njegova.
Preko svega toga još griješiše, i ne vjerovaše èudesima njegovijem.
33 I skonča im dane jednim dahom i njihova ljeta naglim svršetkom.
I pusti, te dani njihovi prolaziše uzalud, i godine njihove u strahu.
34 Kad ih ubijaše, tražiše ga i opet pitahu za Boga;
Kad ih ubijaše, onda pritjecahu k njemu, i obraæahu se i iskahu Boga;
35 spominjahu se da je Bog hridina njihova i Svevišnji njihov otkupitelj.
I pominjahu da je Bog obrana njihova, i višnji izbavitelj njihov.
36 Ali ga opet ustima svojim varahu i jezikom svojim lagahu njemu.
Laskahu mu ustima svojima, i jezikom svojim lagahu mu.
37 Njihovo srce s njime ne bijaše, nit' bijahu vjerni Savezu njegovu.
A srce njihovo ne bješe njemu vjerno, i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu.
38 A on im milosrdno grijeh praštao i nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezao da ne plane svom jarošću.
Ali on bješe milostiv, i pokrivaše grijeh, i ne pomori ih, èesto ustavljaše gnjev svoj, i ne podizaše sve jarosti svoje.
39 Spominjao se da su pÓut i dah koji odlazi i ne vraća se više.
Opominjaše se da su tijelo, vjetar, koji prolazi i ne vraæa se.
40 Koliko mu prkosiše u pustinji i žalostiše ga u samotnom kraju!
Koliko ga puta rasrdiše u pustinji, i uvrijediše u zemlji gdje se ne živi!
41 Sve nanovo iskušavahu Boga i vrijeđahu Sveca Izraelova
Sve nanovo kušaše Boga, i sveca Izrailjeva dražiše.
42 ne spominjuć' se ruke njegove ni dana kad ih od dušmana izbavi,
Ne sjeæaše se ruke njegove i dana, u koji ih izbavi iz nevolje,
43 ni znakova njegovih u Egiptu, ni čudesnih djela u polju Soanskom.
U koji uèini u Misiru znake svoje i èudesa svoja na polju Soanu;
44 U krv im pretvori rijeke i potoke, da ne piju.
I provrže u krv rijeke njihove i potoke njihove, da ne mogoše piti.
45 Posla na njih obade da ih žderu i žabe da ih more.
Posla na njih bubine da ih kolju, i žabe da ih more.
46 I predade skakavcu žetvu njihovu, i plod muke njihove žderaču.
Ljetinu njihovu dade crvu, i muku njihovu skakavcima.
47 Vinograde im tučom udari, a mrazom smokvike njihove.
Vinograde njihove pobi gradom, i smokve njihove slanom.
48 I predade grÓadu njihova goveda i munjama stada njihova.
Gradu predade stoku njihovu, i stada njihova munji.
49 Obori na njih svu žestinu gnjeva svog, jarost, bijes i nevolju: posla na njih anđele nesreće.
Posla na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, èetu zlijeh anðela.
50 I put gnjevu svojem otvori: ne poštedje im život od smrti, životinje im izruči pošasti.
Ravni stazu gnjevu svojemu, ne èuva duša njihovijeh od smrti, i život njihov predade pomoru.
51 Pobi u Egiptu sve prvorođeno, prvence u šatorju Hamovu.
Pobi sve prvence u Misiru, prvi porod po kolibama Hamovijem.
52 I povede narod svoj kao ovce i vođaše ih kao stado kroz pustinju.
I povede narod svoj kao ovce, i vodi ih kao stado preko pustinje.
53 Pouzdano ih je vodio te se nisu bojali, a more je prekrilo dušmane njihove.
Vodi ih pouzdano, i oni se ne bojaše, a neprijatelje njihove zatrpa more.
54 U Svetu zemlju svoju on ih odvede, na bregove što mu ih osvoji desnica.
I dovede ih na mjesto svetinje svoje, na ovu goru, koju zadobi desnica njegova.
55 Pred njima istjera pogane, konopom im podijeli baštinu, pod šatorjem njihovim naseli plemena izraelska.
Odagna ispred lica njihova narode; ždrijebom razdijeli njihovo dostojanje, i po šatorima njihovijem naseli koljena Izrailjeva.
56 A oni iskušavali i gnjevili Boga Višnjega i nisu držali zapovijedi njegovih.
Ali oni kušaše i srdiše Boga višnjega i uredaba njegovijeh ne saèuvaše.
57 Otpadoše, iznevjeriše se k'o oci njihovi, k'o luk nepouzdan oni zatajiše.
Odustaše i odvrgoše se, kao i oci njihovi, slagaše kao rðav luk.
58 Na gnjev ga nagnaše svojim uzvišicama, na ljubomor navedoše kumirima svojim.
Uvrijediše ga visinama svojim, i idolima svojim razdražiše ga.
59 Bog vidje i gnjevom planu, odbaci posve Izraela.
Bog èu i razgnjevi se i rasrdi se na Izrailja veoma.
60 I napusti boravište svoje u Šilu, Šator u kojem prebivaše s ljudima.
Ostavi naselje svoje u Silomu, šator, u kojem življaše s ljudma.
61 Preda u ropstvo snagu svoju i svoju diku u ruke dušmanske.
I opravi u ropstvo slavu svoju, i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.
62 Narod svoj prepusti maču, raspali se na svoju baštinu.
I predade maèu narod svoj, i na dostojanje svoje zaplamtje se.
63 Mladiće njihove oganj proguta, ne udaše se djevice njihove.
Mladiæe njegove jede oganj, i djevojkama njegovijem ne pjevaše svatovskih pjesama;
64 Svećenici njihovi padoše od mača, ne zaplakaše Óudove njihove.
Sveštenici njegovi padaše od maèa, i udovice njegove ne plakaše.
65 Tad se k'o oda sna trgnu Gospodin, k'o ratnik vinom savladan.
Najposlije kao iza sna probudi se Gospod, prenu se kao junak kad se napije vina.
66 Udari otraga dušmane svoje, sramotu im vječitu zadade.
I pobi neprijatelje svoje s leða, vjeènoj sramoti predade ih.
67 On odbaci šator Josipov i Efrajimovo pleme ne odabra,
I ne htje šatora Josifova, i koljena Jefremova ne izabra.
68 već odabra pleme Judino i goru Sion koja mu omilje.
Nego izabra koljeno Judino, goru Sion, koja mu omilje.
69 Sagradi Svetište k'o nebo visoko, k'o zemlju utemelji ga dovijeka.
I sagradi svetinju svoju kao gornje svoje stanove, i kao zemlju utvrdi je dovijeka.
70 Izabra Davida, slugu svojega, uze ga od torova ovčjih;
I izabra Davida slugu svojega, i uze ga od torova ovèijih,
71 odvede ga od ovaca dojilica da pase Jakova, narod njegov, Izraela, baštinu njegovu.
I od dojilica dovede ga da pase narod njegov, Jakova, i našljedstvo njegovo, Izrailja.
72 I pasao ih je srcem čestitim i brižljivim rukama vodio.
I on ih pase èistijem srcem, i vodi ih mudrijem rukama.
