Psalmi 39

1 Zborovođi. Jedutunu. Psalam. Davidov. Odlučio sam: “Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude bezbožnik.”

Psalm. Canticum David, in finem, pro Idithum. Dixi: Custodiam vias meas: ut non delinquam in lingua mea. Posui ori meo custodiam, cum consisteret peccator adversum me.

2 Zamukoh, zanijemjeh, glasa ne puštah, ali uzalud - bol mi postade gorča.

Obmutui, et humiliatus sum, et silui a bonis: et dolor meus renovatus est.

3 U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj; tad progovorih svojim jezikom:

Concaluit cor meum intra me: et in meditatione mea exardescet ignis.

4 “Objavi mi, Jahve, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da znam kako sam ništavan.

Locutus sum in lingua mea: Notum fac mihi Domine finem meum. Et numerum dierum meorum quis est: ut sciam quid desit mihi.

5 Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek.

Ecce mensurabiles posuisti dies meos: et substantia mea tamquam nihilum ante te. Verumtamen universa vanitas, omnis homo vivens.

6 Poput sjene čovjek prolazi tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti.”

Verumtamen in imagine pertransit homo: sed et frustra conturbatur. Thesaurizat: et ignorat cui congregabit ea.

7 A sada, čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi!

Et nunc quae est expectatio mea? nonne Dominus? et substantia mea apud te est.

8 Izbavi me svih mojih bezakonja, ne daj da ruglo budem luđaku!

Ab omnibus iniquitatibus meis erue me: opprobrium insipienti dedisti me.

9 Šutim i usta ne otvaram, jer tako si ti učinio.

Obmutui, et non aperui os meum, quoniam tu fecisti:

10 Bič svoj otkloni od mene, jer izdišem pod težinom ruke tvoje.

amove a me plagas tuas.

11 Ti kaznama popravljaš čovjeka i sve mu najdraže kao moljac rastačeš: tek dašak je svaki čovjek.

A fortitudine manus tuae ego defeci in increpationibus: propter iniquitatem corripuisti hominem. Et tabescere fecisti sicut araneam animam eius: verumtamen vane conturbatur omnis homo.

12 Čuj, o Jahve, molitvu moju, vapaje mi poslušaj, na suze se moje ne ogluši! Jer u tebe ja sam došljak, pridošlica kao svi oci moji.

Exaudi orationem meam Domine, et deprecationem meam: auribus percipe lacrymas meas. Ne sileas: quoniam advena ego sum apud te, et peregrinus, sicut omnes patres mei.

13 Odvrati pogled od mene, da odahnem prije nego odem i više ne budem!

Remitte mihi, ut refrigerer priusquam abeam, et amplius non ero.