Psalmi 139
1 Zborovođi. Davidov. Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
In finem, psalmus David. [Domine, probasti me, et cognovisti me;
2 ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ.
tu cognovisti sessionem meam et resurrectionem meam.
3 Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi.
Intellexisti cogitationes meas de longe; semitam meam et funiculum meum investigasti:
4 Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš.
et omnes vias meas prævidisti, quia non est sermo in lingua mea.
5 S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.
Ecce, Domine, tu cognovisti omnia, novissima et antiqua. Tu formasti me, et posuisti super me manum tuam.
6 Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.
Mirabilis facta est scientia tua ex me; confortata est, et non potero ad eam.
7 Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Quo ibo a spiritu tuo? et quo a facie tua fugiam?
Si ascendero in cælum, tu illic es; si descendero in infernum, ades. (Sheol h7585)
9 Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj
Si sumpsero pennas meas diluculo, et habitavero in extremis maris,
10 i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.
etenim illuc manus tua deducet me, et tenebit me dextera tua.
11 Reknem li: “Nek' me barem tmine zakriju i nek' me noć umjesto svjetla okruži!” -
Et dixi: Forsitan tenebræ conculcabunt me; et nox illuminatio mea in deliciis meis.
12 ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.
Quia tenebræ non obscurabuntur a te, et nox sicut dies illuminabitur: sicut tenebræ ejus, ita et lumen ejus.
13 Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu.
Quia tu possedisti renes meos; suscepisti me de utero matris meæ.
14 Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao,
Confitebor tibi, quia terribiliter magnificatus es; mirabilia opera tua, et anima mea cognoscit nimis.
15 kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje.
Non est occultatum os meum a te, quod fecisti in occulto; et substantia mea in inferioribus terræ.
16 Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
Imperfectum meum viderunt oculi tui, et in libro tuo omnes scribentur. Dies formabuntur, et nemo in eis.
17 Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
Mihi autem nimis honorificati sunt amici tui, Deus; nimis confortatus est principatus eorum.
18 Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!
Dinumerabo eos, et super arenam multiplicabuntur. Exsurrexi, et adhuc sum tecum.
19 De, istrijebi, Bože, zlotvora, krvoloci nek' odstupe od mene!
Si occideris, Deus, peccatores, viri sanguinum, declinate a me:
20 Jer podmuklo se bune protiv tebe, uzalud se dižu tvoji dušmani.
quia dicitis in cogitatione: Accipient in vanitate civitates tuas.
21 Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
Nonne qui oderunt te, Domine, oderam, et super inimicos tuos tabescebam?
22 Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima.
Perfecto odio oderam illos, et inimici facti sunt mihi.
23 Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje:
Proba me, Deus, et scito cor meum; interroga me, et cognosce semitas meas.
24 pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!
Et vide si via iniquitatis in me est, et deduc me in via æterna.]
