Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

KIT momoder ni kailan pilap en Papel o janejan, ni ni tamanda Jion.

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

Kit lanadar at arp akan nin tuka kan, me mi waja o.

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

Pwe me jali kit edi inda, jen kaul, o jen pereperen ni at mamaiei: Komail wiai on kit kaul apot duen Jion.

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

Iaduen at pan kak wiada kaul nil leowa nan jap en men wai?

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Ma i pan monoke uk ala Ierujalem, pa i pali maun ap pil pun monokinokla.

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

Lo i pan paj on pan natanat ai, ma i jolar pan taman uk adar, ma i jolar pan peren kida Ierujalem mon meakaroj.

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

Main leowa, kom kotin tamanda en men Edom ar lokolokaia ni ran apwal en lerujalem Kawela, kawela lao Iel on nan pwel!

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

Toun Papel, morjued koe, re meid pai, me pan wiai on uk duen me koe wiadar!

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

Meid pai ir, me pan koledi noum jeri pwelel o kajuk pajan nin takai!