Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

Ved Babels elvar, der sat me og gret, når me kom Sion i hug.

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

På vier-runnarne der i landet hengde me harporne våre.

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

For der kravde dei som heldt oss fanga song av oss, og våre plågarar kravde gleda: «Syng åt oss av Sions songar!»

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

Korleis kann me syngja Herrens song på framand jord?

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Um eg gløymer deg, Jerusalem, so gjev mi høgre hand må gløyma seg burt!

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

Gjev tunga må hanga fast ved gomen min, dersom eg ikkje kjem deg i hug, dersom eg ikkje set Jerusalem yver mi høgste gleda.

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

Herre, hugsa Edoms søner Jerusalems dag! dei som sagde: «Riv ned, riv ned, radt ned til grunnen!»

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

Babels dotter, du øydelagde! sæl er den som gjev deg løn for den gjerning du gjorde imot oss!

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

Sæl er den som tek og krasar dine småborn imot berget!