Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

David Hieremiae super flumina Babylonis illic sedimus et flevimus cum recordaremur Sion

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

in salicibus in medio eius suspendimus organa nostra

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

quia illic interrogaverunt nos qui captivos duxerunt nos verba cantionum et qui abduxerunt nos hymnum cantate nobis de canticis Sion

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

quomodo cantabimus canticum Domini in terra aliena

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

si oblitus fuero tui Hierusalem oblivioni detur dextera mea

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

adhereat lingua mea faucibus meis si non meminero tui si non praeposuero Hierusalem in principio laetitiae meae

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

memor esto Domine filiorum Edom diem Hierusalem qui dicunt exinanite exinanite usque ad fundamentum in ea

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

filia Babylonis misera beatus qui retribuet tibi retributionem tuam quam retribuisti nobis

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

beatus qui tenebit et adlidet parvulos tuos ad petram