Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

Psalmus David, Jeremiæ. Super flumina Babylonis illic sedimus et flevimus, cum recordaremur Sion.

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

In salicibus in medio ejus suspendimus organa nostra:

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

quia illic interrogaverunt nos, qui captivos duxerunt nos, verba cantionum; et qui abduxerunt nos: Hymnum cantate nobis de canticis Sion.

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

Quomodo cantabimus canticum Domini in terra aliena?

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Si oblitus fuero tui, Jerusalem, oblivioni detur dextera mea.

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

Adhæreat lingua mea faucibus meis, si non meminero tui; si non proposuero Jerusalem in principio lætitiæ meæ.

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

Memor esto, Domine, filiorum Edom, in die Jerusalem: qui dicunt: Exinanite, exinanite usque ad fundamentum in ea.

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

Filia Babylonis misera! beatus qui retribuet tibi retributionem tuam quam retribuisti nobis.

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

Beatus qui tenebit, et allidet parvulos tuos ad petram.