Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

A bakin kogunan Babilon muka zauna muka yi kuka sa’ad da muka tuna da Sihiyona.

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

A can a kan rassan itatuwa muka rataye garayunmu,

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

gama a can masu kamunmu suka sa mu yi waƙoƙi, masu ba mu azaba suka nema waƙoƙin farin ciki; suka ce, “Ku rera mana ɗaya daga cikin waƙoƙin Sihiyona!”

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

Yaya za mu rera waƙoƙin Ubangiji a baƙuwar ƙasa?

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

In na manta da ke, ya Urushalima, bari hannuna na dama manta da iyawarsa.

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

Bari harshena yă manne wa rufin bakina in ban tuna da ke ba, in ban so Urushalima farin cikin mafi girma ba.

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

Ka tuna, ya Ubangiji, abin da mutanen Edom suka yi a ranar da Urushalima ta fāɗi. Suka yi ihu suka ce, “A ragargaza ta, A ragargaza ta har tushenta!”

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

Ya Diyar Babilon, an ƙaddara ke zuwa hallaka, mai farin ciki ne wanda ya sāka miki saboda abin da kika yi mana,

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

shi da ya ƙwace jariranki ya fyaɗa su a kan duwatsu.