Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

On the floodis of Babiloyne there we saten, and wepten; while we bithouyten on Syon.

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

In salewis in the myddil therof; we hangiden vp oure orguns.

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

For thei that ledden vs prisoners; axiden vs there the wordis of songis. And thei that ledden awei vs seiden; Synge ye to vs an ympne of the songis of Syon.

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

Hou schulen we singe a songe of the Lord; in an alien lond?

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

If Y foryete thee, Jerusalem; my riyt hond be youun to foryeting.

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

Mi tunge cleue to my chekis; if Y bithenke not on thee. If Y purposide not of thee, Jerusalem; in the bigynnyng of my gladnesse.

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

Lord, haue thou mynde on the sones of Edom; for the dai of Jerusalem. Whiche seien, Anyntische ye, anyntische ye; `til to the foundement ther ynne.

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

Thou wretchid douyter of Babiloyne; he is blessid, that `schal yelde to thee thi yelding, which thou yeldidist to vs.

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

He is blessid, that schal holde; and hurtle doun hise litle children at a stoon.