Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

By the rivers of Babylon, there, we sat down, yea we wept—when we remembered Zion:

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

Upon the willows—in the midst thereof, hanged we our lyres:

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

For, there, our captors asked of us words of song, and our plunderers—gladness, —Sing us of the songs of Zion!

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

How shall we sing the song of Yahweh, on a foreign soil?

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

If I forget thee, O Jerusalem, Let my right-hand forget:

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

Let my tongue cleave to the roof of my mouth, if I do not remember thee! if I do not lift up Jerusalem above the head of mine own gladness.

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

Remember, O Yahweh, against the sons of Edom, the day of Jerusalem, —how they continued to say—Overthrow! Overthrow! unto the foundation within it.

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

O ruined daughter of Babylon, —how happy the man who shall repay thee thy dealing, wherewith thou didst deal with us!

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

How happy the man who shall snatch away and dash thy children against the crag.