Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

By the rivers of Babylon, there we sat down; yea, we wept when we remembered Zion.

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

We hanged our harps upon the willows in the midst thereof.

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

For there they that carried us away captive required of us a song; and they that made us wail [required] mirth, [saying, ] Sing us [one] of the songs of Zion.

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

How should we sing a song of Jehovah's upon a foreign soil?

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

If I forget thee, Jerusalem, let my right hand forget [its skill];

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

If I do not remember thee, let my tongue cleave to my palate: if I prefer not Jerusalem above my chief joy.

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

Remember, O Jehovah, against the sons of Edom, the day of Jerusalem; who said, Lay [it] bare, Lay [it] bare, down to its foundation!

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

Daughter of Babylon, who art to be laid waste, happy he that rendereth unto thee that which thou hast meted out to us.

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

Happy he that taketh and dasheth thy little ones against the rock.