Psalmi 137

1 Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

Nanglingkod kami ug nanghilak daplin sa suba sa Babilonia sa dihang naghunahuna kami mahitungod sa Zion.

2 o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

Gisangit namo ang among mga alpa didto sa mga kahoy nga poplara.

3 I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!”

Didto ang mga nagdakop kanamo namugos sa pagpaawit ug mga alawiton kanamo, ug kadtong nagbiaybiay kanamo namugos nga magmalipayon kami, nga nag-ingon, “Awiti kami ug usa sa mga alawiton sa Zion.”

4 Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

Unsaon man namo pag-awit sa usa ka awit mahitungod kang Yahweh dinhi sa langyaw nga dapit?

5 Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Kung hikalimtan ko ikaw, Jerusalem, tugoti nga ang akong tuong kamot mahikalimot sa iyang kahanas.

6 Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

Tugoti nga modikit ang akong dila sa ngala-ngala sa akong baba kong hikalimtan ko na ikaw, kung dili na nako pilion ang Jerusalem labaw sa akong hilabihan nga kalipay.

7 Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!”

Hinumdomi, Yahweh, ang gibuhat sa mga taga-Edumea sa adlaw sa pagkahugno sa Jerusalem. Miingon (sila) “Gun-oba kini, gun-oba ang matag-patukoranan niini.”

8 Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

Anak nga babaye sa Babilonia, nga laglagon sa dili madugay— bulahan ang tawo, nga manimalos kanimo gumikan sa imong gibuhat kanamo.

9 Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

Hinaot nga mabulahan ang tawo, nga mokuha ug mobunal sa imong mga masuso ngadto sa bato.