Psalmi 104
1 Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, Jahve, Bože moj, silno si velik! Odjeven veličanstvom i ljepotom,
Ipsi David. Benedic, anima mea, Domino: Domine Deus meus, magnificatus es vehementer. Confessionem et decorem induisti,
2 svjetlošću ogrnut kao plaštem! Nebo si razapeo kao šator,
amictus lumine sicut vestimento. Extendens cælum sicut pellem,
3 na vodama sagradio dvorove svoje. Od oblaka praviš kola svoja, na krilima vjetrova putuješ.
qui tegis aquis superiora ejus: qui ponis nubem ascensum tuum; qui ambulas super pennas ventorum:
4 Vjetrove uzimaš za glasnike, a žarki oganj za slugu svojega.
qui facis angelos tuos spiritus, et ministros tuos ignem urentem.
5 Zemlju si stavio na stupove njene: neće se poljuljati u vijeke vjekova,
Qui fundasti terram super stabilitatem suam: non inclinabitur in sæculum sæculi.
6 pokrio si je vodama bezdanim k'o haljinom, iznad bregova stajahu vode;
Abyssus sicut vestimentum amictus ejus; super montes stabunt aquæ.
7 na tvoju se prijetnju povukoše, od tvoje grmljavine zadrhtaše.
Ab increpatione tua fugient; a voce tonitrui tui formidabunt.
8 Bregovi se digoše, doline spustiše na mjesto koje si im odredio.
Ascendunt montes, et descendunt campi, in locum quem fundasti eis.
9 Odredio si granicu koju ne smiju prijeći, da opet ne pokriju zemlju.
Terminum posuisti quem non transgredientur, neque convertentur operire terram.
10 Izvore svraćaš u potoke što žubore među brdima.
Qui emittis fontes in convallibus; inter medium montium pertransibunt aquæ.
11 Oni poje sve živine poljske, divlji magarci žeđ gase u njima.
Potabunt omnes bestiæ agri; expectabunt onagri in siti sua.
12 Uz njih se gnijezde ptice nebeske i pjevaju među granama.
Super ea volucres cæli habitabunt; de medio petrarum dabunt voces.
13 Ti natapaš bregove iz dvorova svojih, zemlja se nasićuje plodom tvojih ruku.
Rigans montes de superioribus suis; de fructu operum tuorum satiabitur terra:
14 Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje
producens fœnum jumentis, et herbam servituti hominum, ut educas panem de terra,
15 i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku.
et vinum lætificet cor hominis: ut exhilaret faciem in oleo, et panis cor hominis confirmet.
16 Stabla se Jahvina napajaju hranom, cedri libanonski koje on zasadi.
Saturabuntur ligna campi, et cedri Libani quas plantavit:
17 Ondje se ptice gnijezde, u čempresu dom je rodin.
illic passeres nidificabunt: herodii domus dux est eorum.
18 Visoki bregovi daju kozorogu a pećine jazavcu sklonište.
Montes excelsi cervis; petra refugium herinaciis.
19 Ti si stvorio mjesec da označuje vremena i sunce znade kada ima zaći.
Fecit lunam in tempora; sol cognovit occasum suum.
20 Kad razastreš tmine i noć se spusti, tad se šuljaju u njoj životinje šumske.
Posuisti tenebras, et facta est nox; in ipsa pertransibunt omnes bestiæ silvæ:
21 Lavići riču za plijenom i od Boga hranu traže.
catuli leonum rugientes ut rapiant, et quærant a Deo escam sibi.
22 Kad sunce ograne, nestaju i liježu na ležaje.
Ortus est sol, et congregati sunt, et in cubilibus suis collocabuntur.
23 Tad čovjek izlazi na dnevni posao i na rad do večeri.
Exibit homo ad opus suum, et ad operationem suam usque ad vesperum.
24 Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih.
Quam magnificata sunt opera tua, Domine! omnia in sapientia fecisti; impleta est terra possessione tua.
25 Eno mora, velika i široka, u njemu vrve gmazovi bez broja, životinje male i velike.
Hoc mare magnum et spatiosum manibus; illic reptilia quorum non est numerus: animalia pusilla cum magnis.
26 Onud prolaze nemani, Levijatan kojeg stvori da se igra u njemu.
Illic naves pertransibunt; draco iste quem formasti ad illudendum ei.
27 I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme.
Omnia a te expectant ut des illis escam in tempore.
28 Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima.
Dante te illis, colligent; aperiente te manum tuam, omnia implebuntur bonitate.
29 Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju.
Avertente autem te faciem, turbabuntur; auferes spiritum eorum, et deficient, et in pulverem suum revertentur.
30 Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje.
Emittes spiritum tuum, et creabuntur, et renovabis faciem terræ.
31 Neka dovijeka traje slava Jahvina: nek' se raduje Jahve u djelima svojim!
Sit gloria Domini in sæculum; lætabitur Dominus in operibus suis.
32 On pogleda zemlju i ona se potrese, dotakne bregove, oni se zadime.
Qui respicit terram, et facit eam tremere; qui tangit montes, et fumigant.
33 Pjevat ću Jahvi dokle god živim, svirat ću Bogu svome dokle god me bude.
Cantabo Domino in vita mea; psallam Deo meo quamdiu sum.
34 Bilo mu milo pjevanje moje! Ja ću se radovati u Jahvi.
Jucundum sit ei eloquium meum; ego vero delectabor in Domino.
35 Nek' zločinci sa zemlje nestanu i bezbožnika nek' više ne bude! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja! Aleluja!
Deficiant peccatores a terra, et iniqui, ita ut non sint. Benedic, anima mea, Domino.
