Psalmi 102

1 Molitva nevoljnika koji je klonuo pa svoju tugu izlijeva Jahve, usliši molitvu moju, i vapaj moj k tebi da dođe!

2 Nemoj sakrivati lice od mene u dan moje nevolje! Prigni k meni uho svoje: kad te prizovem, brzo me usliši!

3 Jer moji dani nestaju poput dima, a moje kosti gore kao oganj.

4 Srce mi se suši kao pokošena trava i kruh svoj zaboravljam jesti.

5 Od snažnih jecaja mojih kosti mi uz kožu prionuše.

6 Sličan sam čaplji u pustinji, postah k'o ćuk na pustoj razvalini.

7 Ne nalazim sna i uzdišem k'o samotan vrabac na krovu.

8 Svagda me grde dušmani moji; mnome se proklinju što bjesne na me.

9 Pepeo jedem poput kruha, a piće svoje miješam sa suzama

10 zbog tvoje ljutine i gnjeva, jer si me digao i bacio.

11 Moji su dani k'o oduljena sjena, a ja se, gle, sušim poput trave.

12 A ti, o Jahve, ostaješ dovijeka i tvoje ime kroza sva koljena.

13 Ustani, smiluj se Sionu: vrijeme je da mu se smiluješ - sada je čas!

14 Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, žale ruševine njegove.

15 Tad će se pogani bojati, Jahve, imena tvojega i svi kraljevi zemlje slave tvoje

16 kad Jahve opet sazda Sion, kad se pokaže u slavi svojoj,

17 kad se osvrne na prošnju ubogih i ne prezre molitve njihove.

18 Nek' se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Jahvu.

19 Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta, s nebesa na zemlju gleda

20 da čuje jauke sužnjeva, da izbavi smrti predane,

21 da se na Sionu navijesti ime Jahvino i njegova hvala u Jeruzalemu

22 kad se narodi skupe i kraljevstva da služe Jahvi.

23 Putem je istrošio sile moje, skratio mi dane.

24 Rekoh: “Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje.

25 U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih.

26 Propast će, ti ćeš ostati, sve će ostarjeti kao odjeća. Mijenjaš ih poput haljine i nestaju:

27 ti si uvijek isti - godinama tvojim nema kraja.

28 Djeca će tvojih slugu živjeti u miru i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.