Tužaljke 5
1 Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
Recordare Domine quid acciderit nobis: intuere, et respice opprobrium nostrum.
2 Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
Hereditas nostra versa est ad alienos: domus nostrae ad extraneos.
3 Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
Pupilli facti sumus absque patre, matres nostrae quasi viduae.
4 Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
Aquam nostram pecunia bibimus: ligna nostra pretio comparavimus.
5 Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.
Cervicibus nostris minabamur, lassis non dabatur requies.
6 Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.
Aegypto dedimus manum, et Assyriis ut saturaremur pane.
7 Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove.
Patres nostri peccaverunt, et non sunt: et nos iniquitates eorum portavimus.
8 Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.
Servi dominati sunt nostri: non fuit qui redimeret de manu eorum.
9 Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji.
In animabus nostris afferebamus panem nobis, a facie gladii in deserto.
10 Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi.
Pellis nostra, quasi clibanus exusta est a facie tempestatum famis.
11 Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.
Mulieres in Sion humiliaverunt, et virgines in civitatibus Iuda.
12 Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali.
Principes manu suspensi sunt: facies senum non erubuerunt.
13 Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.
Adolescentibus impudice abusi sunt: et pueri in ligno corruerunt.
14 Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.
Senes defecerunt de portis: iuvenes de choro psallentium.
15 Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.
Defecit gaudium cordis nostri: versus est in luctum chorus noster.
16 Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!
Cecidit corona capitis nostri: vae nobis, quia peccavimus.
17 Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru:
Propterea moestum factum est cor nostrum, ideo contenebrati sunt oculi nostri.
18 zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.
Propter montem Sion quia disperiit, vulpes ambulaverunt in eo.
19 Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.
Tu autem Domine in aeternum permanebis, solium tuum in generatione et generationem.
20 Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?
Quare in perpetuum oblivisceris nostri? derelinques nos in longitudine dierum?
21 Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.
Converte nos Domine ad te, et convertemur: innova dies nostros, sicut a principio.
22 Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?
Sed proiiciens repulisti nos, iratus es contra nos vehementer.
