< Tužaljke 3 >
1 Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova.
2 Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti.
3 I upravo mene bije i udara bez prestanka njegova ruka.
4 Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje.
5 Načinio mi jaram, glavu obrubio tegobama.
6 Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti.
7 Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.
8 Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao.
9 Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje.
10 Meni on bijaše medvjed koji vreba, lav u zasjedi.
11 U bespuća me vodio, razdirao, ostavljao me da umirem.
12 Napinjao je luk svoj i gađao me kao metu za svoje strelice.
13 U slabine mi sasuo strelice, sinove svoga tobolca.
14 Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja.
15 Gorčinom me hranio, pelinom me napajao.
16 Puštao me da zube kršim kamen grizući, zakapao me u pepeo.
17 Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća!
18 Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi.
19 Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova!
20 Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni.
21 To nosim u srcu i gojim nadu u sebi.
22 Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.
23 Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!
24 “Jahve je dio moj”, veli mi duša, “i zato se u nj pouzdajem.”
25 Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.
26 Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!
27 Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti.
28 Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu;
29 neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade!
30 Neka pruži obraz onome koji ga bije, neka se zasiti porugom.
31 Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek:
32 jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi.
33 Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.
34 Kad se gaze nogama svi zemaljski sužnjevi,
35 kad se izvrće pravica čovjeku pred licem Svevišnjeg,
36 kad se krivica nanosi čovjeku u parnici, zar Gospod ne vidi?
37 Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio?
38 Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo?
39 Na što se tuže živi ljudi? Svatko na svoj grijeh.
40 Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi.
41 Dignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima.
42 Da, mi smo se odmetali, bili nepokorni, a ti, ti nisi praštao!
43 Obastrt gnjevom svojim, gonio si nas, ubijao i nisi štedio.
44 Oblakom si se obastro da molitva ne prodre do tebe.
45 Načinio si od nas smeće i odmet među narodima.
46 Razjapili usta na nas svi neprijatelji naši.
47 Užas i jama bila nam sudbina, propast i zator!
48 Potoci suza teku iz očiju mojih zbog propasti Kćeri naroda mojega.
49 Moje oči liju suze bez prestanka, jer prestanka nema
50 dok ne pogleda i ne vidi Jahve s nebesa.
51 Moje mi oko bol zadaje zbog kćeri svih mojega grada.
52 Uporno me k'o pticu progone svi što me mrze, a bez razloga.
53 U jamu baciše moj život i zatrpaše je kamenjem.
54 Voda mi dođe preko glave, rekoh sam sebi: “Pogiboh!”
55 I tada zazvah ime tvoje, Jahve, iz najdublje jame.
56 Ti oču moj glas: “Ne začepljuj uši svoje na vapaje moje.”
57 Bliz meni bijaše u dan vapaja mog, govoraše: “Ne boj se!”
58 Ti si, Gospode, izborio pravdu za dušu moju, ti si život moj izbavio.
59 Ti, Jahve, vidje kako me tlače, dosudi mi pravdu.
60 Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene.
61 Čuo si, Jahve, podrugivanje njihovo, sve podvale protiv mene.
62 Usne protivnika mojih i misli njine protiv mene su cio dan.
63 Kad sjede, kad ustaju, pogledaj samo: ja sam im pjesma-rugalica.
64 Vrati im, Jahve, milo za drago, po djelu ruku njihovih.
65 Učini da srca im otvrdnu, udari ih prokletstvom svojim.
66 Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve!
