Job 9
1 Job progovori i reče:
Na Hiob kasaa bio se:
2 “Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
“Yiw, minim sɛ eyi yɛ nokware. Na ɛbɛyɛ dɛn na ɔdesani bɛteɛ wɔ Onyankopɔn anim?
3 Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
Sɛ obi pɛ sɛ ɔne Onyankopɔn yiyi ano a, ɔrentumi nyi nsɛm apem mu baako mpo ano.
4 Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
Ne nyansa mu dɔ, na ne tumi so. Hena na ɔne no adi asi na ne ho baabiara anti?
5 On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.
Otutu mmepɔw a wonnim ho hwee obubu wɔn fa so wɔ nʼabufuw mu.
6 Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.
Ɔwosow asase fi ne sibea, na ɔma ne nnyinaso wosow biribiri.
7 Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.
Ɔkasa kyerɛ owia na ɛnhyerɛn, na ɔsɔw nsoromma hyerɛn ano.
8 Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.
Ɔno nko ara na ɔtrɛw ɔsoro mu, na ɔnantew po asorɔkye so.
9 Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.
Ɔno ne Nyankrɛnte, Akokɔbeatan ne ne mma Yɛfo; anafo fam nsorommakuw no.
10 Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
Ɔyɛ anwonwade a wontumi nte ase, nsɛnkyerɛnne a wontumi nkan.
11 Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.
Sɛ ɔnam me ho a, minhu no; sɛ ɔsen a, minhu no.
12 Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'
Sɛ ohwim kɔ a, hena na osiw no kwan? Hena na obetumi abisa no se, ‘Dɛn na woreyɛ yi?’
13 Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.
Onyankopɔn nkora nʼabufuw so; Rahab aboafo mpo ho popo wɔ nʼanim.
14 Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?
“Na me ne hena a mene no beyiyi ano? Mɛyɛ dɛn anya nsɛm a me ne no de begye akyinnye?
15 I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.
Sɛ minnim ho hwee mpo a, merentumi nyi nʼano; ɛno ara ne sɛ mɛsrɛ ahummɔbɔ afi me temmufo nkyɛn.
16 A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.
Mpo, sɛ mefrɛ no na ɔba a, minnye nni sɛ obetie mʼasɛm.
17 Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.
Ɔde asorɔkye bɛhwe me ama mʼapirakuru adɔɔso kwa.
18 Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!
Ɔremma minnya mʼahome, bio, ɔde awerɛhow bɛhyɛ me ma tɔ.
19 Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?
Sɛ ɛyɛ ahoɔden asɛm a, ɔyɛ ɔhoɔdenfo! Na sɛ ɛba atɛntrenee nso a, hena na ɔne no bedi asi?
20 Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.
Sɛ midi bem mpo a, mʼano bebu me kumfɔ; sɛ me ho nni asɛm a, ebebu me fɔ.
21 A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!
“Ɛwɔ mu sɛ midi bem de, nanso mimmu me ho; abrabɔ afono me.
22 Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.
Ne nyinaa yɛ pɛ; ɛno nti na meka se, ‘Ɔsɛe nea ne ho nni asɛm ne omumɔyɛfo.’
23 I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.
Bere a amanehunu de owu aba no, ɔserew nea ne ho nni asɛm no abawpa.
24 U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?
Bere a asase akɔ amumɔyɛfo nsam no, ofura ɛso atemmufo ani. Sɛ ɛnyɛ ɔno a, na ɛyɛ hena?
25 Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'
“Me nna ho yɛ hare sen ommirikatufo; ɛsen kɔ a anigye kakra mpo nni mu.
26 K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.
Etwa mu kɔ sɛ akorow a wɔde paparɔso ayɛ te sɛ akɔre a wɔretow akyere wɔn hanam.
27 Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,
Sɛ meka se, ‘Me werɛ mfi mʼanwiinwii, mɛsakra me nsɛnka, na maserew a,’
28 od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.
me yaw ahorow no bɔ me hu ara. Na minim sɛ, woremmu me bem.
29 Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.
Woabu me fɔ dedaw nti, adɛn na ɛsɛ sɛ mehaw me ho kwa?
30 Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,
Mpo sɛ ɛba sɛ mede samina guare na mede samina hohoro me nsa ho a,
31 u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!
wobɛtow me akyene dontori amoa mu, ama mʼatade mpo akyi me.
32 Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.
“Ɔnyɛ onipa te sɛ me na mayi nʼano, na yɛakogyina asennii abobɔ yɛn nkuro.
33 Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,
Sɛ anka obi wɔ hɔ a obesiesie yɛn ntam na waka yɛn baanu abɔ mu,
34 da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!
obi a obeyi Onyankopɔn abaa afi me so, na nʼahunahuna ammɔ me hu bio.
35 Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!
Anka mɛkasa a merensuro no, nanso saa tebea a mewɔ mu yi de, mintumi.
