Job 6

1 A Job progovori i reče:

Respondens autem Job, dixit:

2 “O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju!

[Utinam appenderentur peccata mea quibus iram merui, et calamitas quam patior, in statera!

3 Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju.

Quasi arena maris hæc gravior appareret; unde et verba mea dolore sunt plena:

4 Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me.

quia sagittæ Domini in me sunt, quarum indignatio ebibit spiritum meum; et terrores Domini militant contra me.

5 TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala?

Numquid rugiet onager cum habuerit herbam? aut mugiet bos cum ante præsepe plenum steterit?

6 Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu?

aut poterit comedi insulsum, quod non est sale conditum? aut potest aliquis gustare quod gustatum affert mortem?

7 Al' ono što mi se gadilo dotaći, to mi je sada sva hrana u bolesti.

Quæ prius nolebat tangere anima mea, nunc, præ angustia, cibi mei sunt.

8 O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono čem se nadam!

Quis det ut veniat petitio mea, et quod expecto tribuat mihi Deus?

9 O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre!

et qui cœpit, ipse me conterat; solvat manum suam, et succidat me?

10 Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga.

Et hæc mihi sit consolatio, ut affligens me dolore, non parcat, nec contradicam sermonibus Sancti.

11 Zar snage imam da mogu čekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim?

Quæ est enim fortitudo mea, ut sustineam? aut quis finis meus, ut patienter agam?

12 Zar je snaga moja k'o snaga kamena, zar je tijelo moje od mjedi liveno?

Nec fortitudo lapidum fortitudo mea, nec caro mea ænea est.

13 Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena?

Ecce non est auxilium mihi in me, et necessarii quoque mei recesserunt a me.

14 Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga.

Qui tollit ab amico suo misericordiam, timorem Domini derelinquit.

15 Kao potok me iznevjeriše braća, kao bujice zimske svoje korito.

Fratres mei præterierunt me, sicut torrens qui raptim transit in convallibus.

16 Od leda mutne vode im se nadimlju, 'bujaju od snijega što se topit' stao;

Qui timent pruinam, irruet super eos nix.

17 al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita.

Tempore quo fuerint dissipati, peribunt; et ut incaluerit, solventur de loco suo.

18 Karavane zbog njih skreću sa putova, u pustinju zađu i u njoj se gube.

Involutæ sunt semitæ gressuum eorum; ambulabunt in vacuum, et peribunt.

19 Karavane temske očima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima.

Considerate semitas Thema, itinera Saba, et expectate paulisper.

20 A kad do njih dođu, nađu se u čudu, jer su se u nadi svojoj prevarili.

Confusi sunt, quia speravi: venerunt quoque usque ad me, et pudore cooperti sunt.

21 U ovom ste času i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste.

Nunc venistis; et modo videntes plagam meam, timetis.

22 Rekoh li vam možda: 'Darujte mi štogod, poklonite nešto od svojega blaga;

Numquid dixi: Afferte mihi, et de substantia vestra donate mihi?

23 iz šake dušmanske izbavite mene, oslobodite me silnikova jarma?'

vel: Liberate me de manu hostis, et de manu robustorum eruite me?

24 Vi me poučite, pa ću ušutjeti, u čem je moj prijestup, pokažite meni.

Docete me, et ego tacebo: et si quid forte ignoravi, instruite me.

25 O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori?

Quare detraxistis sermonibus veritatis, cum e vobis nullus sit qui possit arguere me?

26 Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov!

Ad increpandum tantum eloquia concinnatis, et in ventum verba profertis.

27 Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim?

Super pupillum irruitis, et subvertere nitimini amicum vestrum.

28 U oči me sada dobro pogledajte, paz'te neću li vam slagati u lice.

Verumtamen quod cœpistis explete: præbete aurem, et videte an mentiar.

29 Povucite riječ! Kakve li nepravde! Povucite riječ, neporočan ja sam!

Respondete, obsecro, absque contentione; et loquentes id quod justum est, judicate.

30 Zar pakosti ima na usnama mojim? Zar nesreću svaku okusio nisam?

Et non invenietis in lingua mea iniquitatem, nec in faucibus meis stultitia personabit.]