Job 4
1 Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:
Respondens autem Eliphaz Themanites, dixit:
2 “Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!
Si cœperimus loqui tibi, forsitan moleste accipies, sed conceptum sermonem tenere quis poterit?
3 Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;
Ecce docuisti multos, et manus lassas roborasti:
4 riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.
Vacillantes confirmaverunt sermones tui, et genua trementia confortasti:
5 A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!
Nunc autem venit super te plaga, et defecisti: tetigit te, et conturbatus es.
6 Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?
Ubi est timor tuus, fortitudo tua, patientia tua, et perfectio viarum tuarum?
7 TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?
Recordare obsecro te, quis umquam innocens periit? aut quando recti deleti sunt?
8 Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.
Quin potius vidi eos, qui operantur iniquitatem, et seminant dolores, et metunt eos,
9 Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
Flante Deo perisse, et spiritu iræ eius esse consumptos:
10 Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.
Rugitus leonis, et vox leænæ, et dentes catulorum leonum contriti sunt.
11 Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.
Tigris periit, eo quod non haberet prædam, et catuli leonis dissipati sunt.
12 Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.
Porro ad me dictum est verbum absconditum, et quasi furtive suscepit auris mea venas susurri eius.
13 Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,
In horrore visionis nocturnæ, quando solet sopor occupare homines,
14 strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.
Pavor tenuit me, et tremor, et omnia ossa mea perterrita sunt:
15 Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.
Et cum spiritus me præsente transiret, inhorruerunt pili carnis meæ.
16 Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:
Stetit quidam, cuius non agnoscebam vultum, imago coram oculis meis, et vocem quasi auræ lenis audivi.
17 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?
Numquid homo, Dei comparatione iustificabitur, aut Factore suo purior erit vir?
18 Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -
Ecce qui serviunt ei, non sunt stabiles, et in angelis suis reperit pravitatem:
19 kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
Quanto magis hi qui habitant domos luteas, qui terrenum habent fundamentum, consumentur velut a tinea?
20 od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.
De mane usque ad vesperam succidentur: et quia nullus intelligit, in æternum peribunt.
21 Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'
Qui autem reliqui fuerint, auferentur ex eis: morientur, et non in sapientia.
