Job 37

1 Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.

2 Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.

3 Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -

4 iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.

5 Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.

6 Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'

7 svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.

8 U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.

9 S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.

10 Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.

11 I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;

12 kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.

13 Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.

14 Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.

15 Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?

16 Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.

17 Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?

18 Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?

19 DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.

20 Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?

21 Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?

22 Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!

23 Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.

24 Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!”