Job 36
1 Elihu nastavi i reče:
Addens quoque Eliu, hæc locutus est:
2 “Strpi se malo, pa ću te poučit', jer još nisam sve rekao za Boga.
Sustine me paululum, et indicabo tibi: adhuc enim habeo quod pro Deo loquar.
3 Izdaleka ću svoje iznijet' znanje da Stvoritelja svojega opravdam.
Repetam scientiam meam a principio, et operatorem meum probabo iustum.
4 Zaista, za laž ne znaju mi riječi, uza te je čovjek znanjem savršen.
Vere enim absque mendacio sermones mei, et perfecta scientia probabitur tibi.
5 Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega.
Deus potentes non abiicit, cum et ipse sit potens.
6 Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja.
Sed non salvat impios, et iudicium pauperibus tribuit.
7 S pravednika on očiju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni.
Non auferet a iusto oculos suos, et reges in solio collocat in perpetuum, et illi eriguntur.
8 Ako su negvam' oni okovani i užetima nevolje sputani,
Et si fuerint in catenis, et vinciantur funibus paupertatis.
9 djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti.
Indicabit eis opera eorum, et scelera eorum, quia violenti fuerunt.
10 Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane.
Revelabit quoque aurem eorum, ut corripiat: et loquetur, ut revertantur ab iniquitate.
11 Poslušaju li te mu se pokore, dani im završavaju u sreći, u užicima godine njihove.
Si audierint et observaverint, complebunt dies suos in bono, et annos suos in gloria:
12 Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znajući kako.
Si autem non audierint, transibunt per gladium, et consumentur in stultitia.
13 A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomoć kad ih on okuje;
Simulatores et callidi provocant iram Dei, neque clamabunt cum vincti fuerint.
14 u cvatu svoga dječaštva umiru i venu poput hramskih milosnika.
Morietur in tempestate anima eorum, et vita eorum inter effeminatos.
15 Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesreći otvara mu oči:
Eripiet de angustia sua pauperem, et revelabit in tribulatione aurem eius.
16 izbavit će te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgraničnim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga.
Igitur salvabit te de ore angusto latissime, et non habente fundamentum subter se: requies autem mensæ tuæ erit plena pinguedine.
17 Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti,
Causa tua quasi impii iudicata est, causam iudiciumque recipies.
18 nek' te obilje odsad ne zavede i nek' te dar prebogat ne iskvari.
Non te ergo superet ira, ut aliquem opprimas: nec multitudo donorum inclinet te.
19 Nek' ti je gavan k'o čovjek bez zlata, a čovjek jake ruke poput slaba.
Depone magnitudinem tuam absque tribulatione, et omnes robustos fortitudine.
20 Ne goni one koji su ti tuđi da rodbinu na njino mjesto staviš.
Ne protrahas noctem, ut ascendant populi pro eis.
21 Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje snađe tebe iskušenje.
Cave ne declines ad iniquitatem: hanc enim cœpisti sequi post miseriam.
22 Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar učitelja ima poput njega?
Ecce, Deus excelsus in fortitudine sua, et nullus ei similis in legislatoribus.
23 Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: 'Radio si krivo'?
Quis poterit scrutari vias eius? aut quis potest ei dicere: Operatus es iniquitatem?
24 Spomeni se veličati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše.
Memento quod ignores opus eius, de quo cecinerunt viri.
25 S udivljenjem svijet čitav ga promatra, divi se čovjek, pa ma izdaleka.
Omnes homines vident eum, unusquisque intuetur procul.
26 Veći je Bog no što pojmit' možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih!
Ecce, Deus magnus vincens scientiam nostram: numerus annorum eius inæstimabilis.
27 U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara.
Qui aufert stillas pluviæ, et effundit imbres ad instar gurgitum.
28 Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato.
Qui de nubibus fluunt, quæ prætexunt cuncta desuper.
29 Tko li će shvatit' širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora?
Si voluerit extendere nubes quasi tentorium suum,
30 Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva.
Et fulgurare lumine suo desuper, cardines quoque maris operiet.
31 Pomoću njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva.
Per hæc enim iudicat populos, et dat escas multis mortalibus.
32 On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi.
In manibus abscondit lucem, et præcepit ei ut rursus adveniat.
33 Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu.
Annunciat de ea amico suo, quod possessio eius sit, et ad eam possit ascendere.
