Job 31
1 Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu.
Pepigi foedus cum oculis meis ut ne cogitarem quidem de virgine.
2 A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga?
Quam enim partem haberet in me Deus desuper, et hereditatem Omnipotens de excelsis?
3 TÓa nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine?
Numquid non perditio est iniquo, et alienatio operantibus iniustitiam?
4 Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake?
Nonne ipse considerat vias meas, et cunctos gressus meos dinumerat?
5 Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela?
Si ambulavi in vanitate, et festinavit in dolo pes meus:
6 Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju!
Appendat me in statera iusta, et sciat Deus simplicitatem meam.
7 Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala,
Si declinavit gressus meus de via, et si secutus est oculus meus cor meum, et si manibus meis adhaesit macula:
8 neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke!
Seram, et alius comedat: et progenies mea eradicetur.
9 Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah,
Si deceptum est cor meum super muliere, et si ad ostium amici mei insidiatus sum:
10 neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju!
Scortum alterius sit uxor mea, et super illam incurventur alii.
11 Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi,
Hoc enim nefas est, et iniquitas maxima.
12 užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu.
Ignis est usque ad perditionem devorans, et omnia eradicans genimina.
13 Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili,
Si contempsi subire iudicium cum servo meo, et ancilla mea, cum disceptarent adversum me.
14 što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit' kad račun zatraži?
Quid enim faciam cum surrexerit ad iudicandum Deus? et cum quaesierit, quid respondebo illi?
15 Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu?
Numquid non in utero fecit me qui et illum operatus est: et formavit me in vulva unus?
16 Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine?
Si negavi, quod volebant, pauperibus, et oculos viduae expectare feci:
17 Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio?
Si comedi buccellam meam solus, et non comedit pupillus ex ea:
18 TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina!
(Quia ab infantia mea crevit mecum miseratio: et de utero matris meae egressa est mecum.)
19 Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača
Si despexi pereuntem, eo quod non habuerit indumentum, et absque operimento pauperem:
20 a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija?
Si non benedixerunt mihi latera eius, et de velleribus ovium mearum calefactus est:
21 Ako sam ruku na nevina podigao znajuć' da mi je na vratima branitelj,
Si levavi super pupillum manum meam, etiam cum viderem me in porta superiorem:
22 nek' se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne!
Humerus meus a iunctura sua cadat, et brachium meum cum suis ossibus confringatur.
23 Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu.
Semper enim quasi tumentes super me fluctus timui Deum, et pondus eius ferre non potui.
24 Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!'
Si putavi aurum robur meum, et obrizo dixi: Fiducia mea.
25 Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke?
Si laetatus sum super multis divitiis meis, et quia plurima reperit manus mea.
26 Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje,
Si vidi solem cum fulgeret, et lunam incedentem clare:
27 moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao?
Et laetatum est in abscondito cor meum, et osculatus sum manum meam ore meo.
28 Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao.
Quae est iniquitas maxima, et negatio contra Deum altissimum.
29 Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo,
Si gavisus sum ad ruinam eius, qui me oderat, et exultavi quod invenisset eum malum.
30 ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre?
Non enim dedi ad peccandum guttur meum, ut expeterem maledicens animam eius.
31 Ne govorahu li ljudi mog šatora: 'TÓa koga nije on mesom nasitio'?
Si non dixerunt viri tabernaculi mei: Quis det de carnibus eius ut saturemur?
32 Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata.
Foris non mansit peregrinus, ostium meum viatori patuit.
33 Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu
Si abscondi quasi homo peccatum meum, et celavi in sinu meo iniquitatem meam.
34 jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć' svoga praga?
Si expavi ad multitudinem nimiam, et despectio propinquorum terruit me: et non magis tacui, nec egressus sum ostium.
35 O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik,
Quis mihi tribuat auditorem, ut desiderium meum audiat Omnipotens: et librum scribat ipse qui iudicat.
36 i ja ću je nosit' na svome ramenu, čelo ću njome k'o krunom uresit'.
Ut in humero meo portem illum, et circumdem illum quasi coronam mihi?
37 Dat ću mu račun o svojim koracima i poput kneza pred njega ću stupiti.”
Per singulos gradus meos pronunciabo illum, et quasi principi offeram eum.
38 Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale;
Si adversum me terra mea clamat, et cum ipsa sulci eius deflent:
39 ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare,
Si fructus eius comedi absque pecunia, et animam agricolarum eius afflixi:
40 [40a] neka mjesto žita po njoj niče korov, a mjesto ječma nek' posvud kukolj raste! [40b] Konac riječi Jobovih.
Pro frumento oriatur mihi tribulus, et pro hordeo spina.
