Job 30

1 “A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.

Fa ankehitriny kosa dia mihomehy ahy na dia izay tokon-jandriko aza, dia zanak’ ireo izay nolaviko tsy ho isan’ ny amboa miandry ny ondriko akory aza.

2 Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.

Eny, mampaninona ahy ny herin’ ny tànan’ ireo. Izay efa very fahatanjahana?

3 Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.

Manjenjena noho ny tsi-fisian-kanina sy ny mosary izy; Homankomana foana any an-tany karankaina izy, dia eo an-katoky ny loza sy ny fandringanana.

4 Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.

Mitsongo anambodihena eo amin’ ny kirihitrala izy, ary ny fakan’ ny anjavidy no fihinany.

5 Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.

Roahina tsy ho eo amin’ ny olona izy sady akoraina toy ny mpangalatra.

6 Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.

Any an-dohasaha mahatsiravina no tsy maintsy itoerany, dia ao an-dava-tany sy an-dava-bato.

7 Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.

Minananana eny amin’ ny kirihitrala izy ary mitangorona eo ambanin’ ny amiana.

8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.

Zanaky ny adala izy sady zanaky ny tsy manan-kaja, ka roahina tsy ho eo amin’ ny tany.

9 Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!

Ary ankehitriny efa ataony an-kira aho. Eny, efa ambentinteniny aho.

10 Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.

Ataony toy ny zava-betaveta aho ka halaviriny, ary tsy menatra handrora ny tavako izy.

11 I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.

Fa noketrahin’ Andriamanitra ny kofehiko, ka nampietreny aho; Ka dia mba nesorin’ iretsy kosa teo anatrehako ny lamboridiny.

12 S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.

Misy androvolahy mitsangana eo ankavanako; Manosika ny tongotro hiala izy ary manandratra tovon-tany hampidirany loza amiko.

13 Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,

Mandrava ny lalako sy manararaotra ny andravana ahy izy, nefa ny tenany tsy manan-kamonjy,

14 prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.

Toy ny fiditra eo amin’ ny banga lehibe no fihaviny, ka avy ao amin’ ny voarava no imaonany.

15 Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.

Voatodika hamely ahy ny fampitahorana: Manenjika ny voninahitro tahaka ny rivotra izy, ka levona tahaka ny rahona ny famonjena ahy

16 Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.

Ary ankehitriny, raraka ato anatiko ny fanahiko. Fenjàn’ ny andro fahoriana aho.

17 Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.

Ny alina mampahalò ny taolako ho afaka amiko, ary tsy mitsahatra ireo manotahota ahy ireo.

18 Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.

Noho ny haben’ ny hery dia tonga tsy antonona ny akanjoko, manenda ahy tahaka ny vozon-dobaka izany.

19 U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.

Eny, nanary ahy teo amin’ ny fotaka Izy, ka efa tahaka ny vovoka sy ny lavenona aho

20 K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.

Mitaraina aminao aho, nefa tsy mihaino ahy Hianao; Mijoro eo aho, nefa ierenao foana.

21 Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.

Efa manjary lozabe amiko Hianao; Ny herin’ ny tananao no andrafianao ahy.

22 U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.

Aingainao ho eny amin’ ny rivotra aho ka alefanao handeha, ary levoninao amin’ ny tafio-drivotra mifofofofo ho tsinontsinona aho.

23 Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.

Fa fantatro fa hampodinao any amin’ ny fahafatesana aho, dia any amin’ ny trano fivorian’ ny olombelona rehetra.

24 Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?

Kanefa tsy manainga ny tànany va ny olona, raha ianjeran’ ny rava? Ary tsy mitaraina va izy, raha tratry ny loza?

25 Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?

Tsy nitomany ny ory va aho? Tsy nangorakoraka ny malahelo va ny fanahiko?

26 Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.

Fa niandry ny soa aho, kanjo tonga ny ratsy; Ary nanantena ny mazava aho, kanjo avy ny maizina.

27 Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.

Nandevilevy ny tsinaiko ka tsy nanam-pitsaharana; Nitsena ahy ny andro fahoriana.

28 Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.

Mitsaitsaika mitafy lamba fisaonana aho sady tsy mahita masoandro; Mitsangana aho ka mitaraina eo ampivorian’ ny olona.

29 Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.

Rahalahin’ ny amboadia aho Ary naman’ ny ostritsa.

30 Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.

Efa mainty ny hoditro sady miendakendaka, ary efa karankaina noho ny hafanana ny taolako.

31 Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.

Nanjary fisaonana ny lokangako. Ary feon’ ny mitomany ny sodiko.